Tvrtka Alatplast d.o.o. osnovana je prije tridesetak godina u Subotici. Prvobitna djelatnost tvrtke je bila lijevanje (ubrizgavanjem) plastike i proizvodnja plastičnog cvijeća i ostalih predmeta od plastike. Ubrzo Alatplast počinje i izradu potrebnih alata za lijevanje plastike. Vremenom se djelatnost ovoga poduzeća potpuno preusmjerava na izradu alata i dijelova za razne strojeve.
Bogat park alatnih strojeva u ovome poduzeću sadrži i nekoliko najmodernijih CNC strojeva što znači računalno, numeričko upravljanje alatnim strojevima pomoću posebnih kodiranih naredbi instrukcijskog jezika koji se učitavaju u upravljačku jedinicu stroja. CNC strojevi prate najaktualnije tehnološke trendove, automatizirani procesi garantiraju pouzdanu i kvalitetnu izradu svakog komada proizvoda.
U ovome aktualnom vremenu, kada postoji i tehnologija virtualne stvarnosti, za sada postoji i realni svijet, a on uključuje i proizvodne linije kojima se proizvode najraznovrsniji alati za strojeve, od onih za lim, plastiku, keramiku, kekse, pa do lijekova. Alatničari su itekako i danas potrebni. U Alatplastu rade visokostručni i iskusni radnici i inženjeri, a izrađuju najsloženije i najkvalitetnije proizvode u koje spadaju: štanc alati, špric alati, PET program, dijelovi za strojeve, alati za izvlačenje aluminijske folije, alati za vakumiranje i alati za program vjetrogeneratora.
Tradicija samostalnog privređivanja
O radu i razvoju Alatplasta razgovarali smo s vlasnikom ove tvrtke Lojzijem Dulićem.
»Ja sam po struci metaloglodač, to mi je osnovno zanimanje, a nadogradio sam svoje učenje zanata kako bih mogao proizvoditi alate, a za to treba sedam zanata udružiti. Otkada sam prije deset godina otišao u mirovinu više nisam ovdje radnik, ali se i dalje ‘mačujem’ s radnicima i poreznom upravom. Vučem konce, ali tvrtka ima direktora i deset zaposlenih majstora, svi su oni prijavljeni, ide im radni staž, a svaki mjesec treba osigurati plaće. Majstori koji rade u ovoj tvrtki imaju plaće do 1.000 eura. Sve su to majstori strugari-brusači, jedan radnik je strojarski tehničar», kaže Lojzija Dulić i naglašava kako su u njegovoj porodici uvijek samostalno
privređivali.
»Moj pradjed Nikola Dulić je bio zemljoradnik na Pavlovcu, prije I. svjetskog rata u Pešti je kupio vršalicu, ona je radila na pogon loženja. Obrađivao je devedeset jutara zemlje, imao je tri salaša i kuću u gradu. Držao je veliki novac u Austrougarskoj banki i kada je propala ta država, propao je i taj novac pradjedu Nikoli. Kasnije je djed Pajo preuzeo posao zemljoradnje na Pavlovcu, on je 1926. godine išao u Peštu, gdje je kupio vršalicu s gvozdenim kotačima, koja je oduzeta od vlasti nakon 1945. godine, kao i traktor s gvozdenim kotačima, što je bio unikat u ono vrijeme. Uslijedila je konfiskacija zemljišta, a od onoga što je ostalo moj otac Julije je nastavio jedno vrijeme obrađivati. No mom baći je smetalo što se konjima radila jedna po jedna brazda pa je počeo s proizvodnjom voća u okolici Subotice 50-ih godina, to je u ono vrijeme bilo unosnije nego što su se stričevi bavili poljoprivredom. Voće je bilo na cijeni, kao i vino i rakija. Ja sam htio učiti za strojarskog inženjera, a kad sam završio školovanje za metaloglodača, počeo sam raditi u subotičkoj tvornici Sever 1972. godine i tamo sam se razvio na proizvodnji alata kao majstor glodač.«