Emerka Zvonar, kućanica sa zlatnim rukama

Danas u Sonti možemo nabrojati na prste jedne ruke žene vične izradi starinske šokačke narodne nošnje i pratećih detalja. Za ovu vrstu posla potrebno je oštro oko, mirna ruka, a povrh svega vrijeme i znanje. Žene mlađe dobi najčešće nisu imale vremena ili htijenja učiti te vještine od svojih majki i baka. Tako danas, ukoliko želite izraditi novu narodnu nošnju sonćanskih Šokaca, u velikom ste problemu, jer ju maltene nemate kod koga poručiti. Starije žene, s bogatim iskustvom u ovom poslu, izgubile su oštrinu oka i mirnoću ruku, a mlađe, koje bi to mogle, nisu stekle potrebno znanje. Na sreću, izuzetak ipak postoji.
Šezdesetogodišnja Emerka Zvonar, članica etnosekcije KPZH Šokadija, izradila je do sada više replika starinske ženske narodne nošnje, poručene čak iz Kanade, Njemačke, Austrije. Ova okretna, oniska žena zaljubljenica je u sve vrste ručnih radova od mladih dana. Šije, štrika, hekla, veze, radi goblene od rane mladosti, a u posljednjih nekoliko godina izrađuje, kako dijelove šokačke narodne nošnje, tako i cjelovite nošnje. »Ručni radovi zanimali su me od malih nogu. Dok su se ostale curice iz susjedstva igrale lutkicama i krpicama, ja sam oblijetala oko majke, a i oko starijih žena iz mojega okruženja, koje su u to vrijeme puno toga radile po prelima. Kasnije, kad sam već poodrasla, i sama sam znala otići kod tetke, pokojne Marice Zec – Kozine. Kod nje sam provodila puno vremena. Tetka Marica je bila na glasu po izradi raznih ručnih radova, tkala je, šila i što sve ne. Sve joj je išlo za rukom. Upijala sam svaki njezin pokret, a i ona je bila duša od žene, pa mi je sve potrebno podrobno pojašnjavala i mogu reći da sam najviše naučila u druženjima s njom. I ne samo naučila, nego i bezgranično zavoljela«, priča Emerka.
Godine su prolazile, ljubav prema ručnim radovima nije jenjavala. Rodila se i ljubav prema uvijek nasmijanom, crnpurastom, dobrodušnom momku Jakobu Zvonaru. »Uvijek se s radošću sjećam svojega djevojaštva. Eto, zbog Jakoba mi je i ostajalo manje vremena za moje omiljene rukotvorine, a opet, morala sam kako srce hoće. Uzeli smo se, izrodili dvojicu sinova, Maria i Damira, obojica su u potrazi za egzistencijom završili u Njemačkoj. Uz sve obiteljske obveze, za ručne radove mi je odjedanput ostajalo više vremena nego u vrijeme djevojaštva, ni danas ne znam kako. Devedesetih godina, u vrijeme najveće inflacije, najviše sam i radila. Suprug Jakob i ja danju smo radili u poljoprivredi, a do duboko u noć radila sam ručne radove po porudžbini. To nam je bila osjetna popuna kućnoga proračuna«, prisjeća se Emerka teških dana.
U međuvremenu Emerka i Jakob su se učlanili u Šokadiju. Emerka je sebe našla u etno sekciji. Uvijek gladna novih znanja u izradi ručnih radova, zainteresirala se za izradu starinskih narodnih nošnji sonćanskih Šokaca. U sekciji je radilo nekoliko starijih žena, za koje nije bilo tajni u toj vrsti posla. »Sad odjedanput i Jakob i ja imamo dovoljno vremena za sve. I danas po potrebi radim sve vrste ručnih radova, ali bez pritiska. Od učlanjenja u Šokadiju sve više se okrećem popravkama i izradi šokačkih narodnih nošnji. Veliko mi je zadovoljstvo raditi i učiti od pravog najstora, Ane Miličić Bradvarove. Istina, oslabile su joj i oči i ruke, ali još uvijek svoje veliko znanje prenosi na mlađe. Počela sam sustavno, od popravki i izrade najjednostavnijih dijelova, prema sve kompliciranijim zahvatima, a na taj način baka Ana me je osposobila i za samostalnu cjelovitu izradu najkompliciranije nošnje djevojaka i mladih žena. Osobito volim raditi dijelove nošnje s mustrama. Vezene dijelove, koji se kasnije prišivaju na plećak i skute – pulanku, sama sam osmislila, natrukovala i izvezla. Mentorica mi kaže da su savršeni, a bila sam vrlo ponosna kad mi je rekla da sam njezina nasljednica. To mi je najveće priznanje«, kaže Emerka pokazujući nam izrađene dijelove nošnje.
Upravo nošnja o kojoj je riječ već je otputovala u Kanadu. Poručena je od Sonćanke Agice Poznanović, rođene Mihaljev, prije tri desetljeća iseljene u Kanadu. Nakon tolikih godina javio se u njoj zov predaka, našla je vremena za rad u jednom od iseljeničkih KUD-ova, ali se nije htjela odijevati u drugu nošnju, nego u nošnju rodnoga sela. Izdvojila je za običnog čovjeka nemale novce, želja je bila prejaka, pa ju nije htjela ignorirati. Izbor za izradu pao je na Emerku. »U početku sam se pomalo i plašila, nije to mala zadaća. No, kad je posao krenuo, straha je bilo sve manje, a posao je urađen i prije ugovorenoga roka. Najveći problem bio je pribaviti potrebne materijale. U Sonti je više nemoguće naći srvijana (ručno tkano platno) na meter, teško je pronaći i odgovarajuće pamučne konce, a osobito pule. No, teškom mukom smo uspjeli pronaći sve potrepštine, Agica je potrebnih 10.000 pula (šljokica) pronašla u Kanadi, iako su proizvedene u Njemačkoj. Nošnju sam radila puna tri mjeseca, gotovo svakodnevno. Znala sam raditi i do 2 ili 3 sata poslije ponoći. Nije to mali posao, trebalo je ručno ušiti sve te pule, trebalo je sve ručno izvesti, isheklati potrebne čipke, opet sve ručno. No, meni je to zadovoljstvo, taj posao jednostavno volim. A da se ne lažemo, svaka dopuna kućnog proračuna uvijek je dobro došla«, završava priču Emerka.