Monoštorska kuhinja i zaboravljeni sjaj soda-boce

Monoštor, selo uz obalu Dunava, poznato je po svojoj ribarskoj tradiciji i bogatoj kulturi koja se najčešće osjeti za stolom. Upravo taj duh inspirirao je Anitu Đipanov Marijanović, predsjednicu udruge Bodrog, da predstavi priručnik Kada okusi progovore. Ova zbirka recepata ne donosi samo upute za pripremu ribljih specijaliteta, već i priče koje povezuju prošlost i sadašnjost, podsjećajući koliko je lokalna gastronomija važna za očuvanje identiteta.

Promocija priručnika održana je 30. kolovoza, u sklopu manifestacije Sastali se alasi i bećari, događaja koji svake godine okuplja zaljubljenike u hranu, piće i običaje podunavskog kraja.

„Svako jelo ima svoj početak – od mirnih ribolova na Dunavu do bogato ukrašenih trpeza. Monoštorska kuhinja ne hrani samo tijelo, ona okuplja ljude i čuva uspomene. Ovaj priručnik je poziv da otkrijemo tu čaroliju i nastavimo stvarati nove priče za stolom“, poručila je autorica.

A uz ribu – zna se – najbolje prija vino. Čisto ili u špriceru, ovisno o ukusu. Upravo zato dio manifestacije bio je posvećen i posebnoj izložbi pod nazivom Zaustavljeno vrijeme u odsjaju stakla. Postavio ju je somborski sodar i kolekcionar Karolj Rezička, čovjek koji već tri desetljeća vodi obiteljsku sodaru i s vremenom je postao strastveni čuvar povijesti boca za sodu.

Najveći dragulj njegove kolekcije je boca iz 1892. godine, nekada u vlasništvu osječkog ljekarnika Jozefa Gobeckog. „U početku su sodu spravljali ljekarnici, koristila se za probavu i bila je luksuz. Tek kasnije postaje popularna među građanstvom“, objašnjava Rezička.

Posebnu vrijednost u kolekcionarskom svijetu imaju boje i oblik. Dok su prozirne, zelene i plave boce bile uobičajene, one rijetke – crvene – naručivale su se po višestruko većoj cijeni, pa su postale pravi raritet. „Samo rijetki sodari mogli su si to priuštiti, zato su crvene boce i danas najcjenjenije“, kaže kolekcionar.

Soda je šezdesetih godina prošlog stoljeća izgubila primat pred mineralnim vodama, no nije nestala. Još uvijek ima sodara, a ljubitelji špricera tvrde da nema tog pića koje može zamijeniti okus vina koje presijeca svježi mlaz sode.

Manifestacija u Monoštoru tako je spojila dva naizgled udaljena svijeta – okuse lokalne kuhinje i nostalgiju zaboravljenog zanata. Oboje svjedoče da tradicija, kada se pažljivo čuva, nikada ne gubi na vrijednosti.

Projekt “Kulturna baština i moderna produkcija Hrvata u Srbiji: Paralele tradicije i suvremenosti” provodi se uz financijsku potporu Grada Subotice, a stavovi iznijeti u medijskim sadržajima ne odražavaju nužno mišljenje financijera.