Bilo kojim putem da krenete u Monoštor možete stići tek ako prijeđete most, jer selo je sa svih strana okruženo vodama, pa se često može čuti kako ga zovu i selom na sedam Dunava. Dunava nije sedam već samo jedan, ali nisu Monoštor zaobišli ni kanali, i to ona dva najznačajnija vojvođanska– Veliki bački i Dunav-Tisa- Dunav, tu je rječica Kiđoš, rukavci Dunava, pa onda onaj koji je Monoštor okitio epitetom selo na sedam Dunava i nije puno pogrešio. Uz to nisu Monoštorci stoljećima samo živjeli pored vode, već su naučili kako iskoristiti on što daje voda i šume oko vode; riba, divljač, drvo, trska… I sada ste već sigurno pomislili da ćemo na početku našeg KuHaRa tradicijskih jela pripremati nešto od divljači ili ribe. E, pa nećemo. Iskreno ideja nam je bila divljač, ali su nas preduhitrili lovci koji su organizirali svoje druženje, naravno uz divljač, a nama nije ništa drugo preostalo nego sačekati da lovci opet odstele nešto iz svog lovišta pa da nam kuhari to i pripreme na svoj monoštorski način.
Situaciju je spasao Davor Francuz koji je u zamjenu ponudio gusku; domaći, mladu, iz svog dvorišta. Prihvatili smo od prve jer nismo imali izbora, a i guska se uklapa u tradicijsko jelo Monoštora. Trebalo je onda naći nekoga tko zna i tko bi se htio prihvatiti kuhanja. Nismo dvojili mnogo. Boljih od Eve i Petra Pašića nema. Em su oboje dobri kuhari, em vole u svojoj kući ugostiti, pa im nije bilo teško ni ovoga puta biti donaćinima iako smo za kuhanje odabrali vreli ljetnji dan sa 30 i nešto stupnjeva.
Posao nam je olakšao Davor, pa nismo morali klati i čupati gusku. Sve to on je već uradio pa je za kuhanje stigla očišćena guska.No, bilo je tu još posla za čika Peru, jer trebalo je gusku detaljno očistiti i opaliti sitne klice od mladog perja. Nekada se to radilo tako što se palio papir a iznad njega, ruci vrtjela očićena guska. Čika Pera je to uradio mnogo jednostavnije; plinskim gorionikom. Njemu smo prepustili čišćenje i sječenje mesa, a mi smo od tetka Eve htjeli doznati kako je to bilo nekada kada je selo bilo puno gusaka. Logično, ako u blizini ima vode, mora da je bilo i gusaka.
» Po cili dan bile su na vodi. Ujtru su se kapije otvarale i one su same odlazile na vodu. Dešavalo se kada su bili i guščići da se izmišaju, guske se potuku, ali je svaka navečer dolazila u svoj dvor i dovodila svoje guščiće. Guske su obično počele neti početkom godine, a polovinom ožujka su se nasađivale. Jaja koje bi guske snele na sv. Matiju, što je 24. veljače, su se obilježila jer su iz tog jajceta gušće bili, kako su kazali, šepavi. Ritko kad je bilo da se iz tog jajeta izleže redovno gušče«, priča tetka Eva.
Mlade guske mogle su se klati već oko Petrova, a one koje se ne kolju čupale su se poslije Petrova i to tri puta do zime. »Od tog perja pravili su se vankuši i dunje. Prije Božiča guske su se zatvarale i kljukale kukuruzom da se što više utove. Nekada je gusaka bilo u svakoj kući. Pun Dunav je bio gusaka i svaka je znala doć natrag svojoj kući. Već 70–tih godina bilo ih je manje, a do skora bilo ih je još u kraju uz Dunav, a danas i oni koji imaju guske drže ih zatvorene u svom dvoru«, kaže Eva Pašić.
Guščiji paprikaš se obično kuhao u vrijeme žetve kada je bila velika moba, pa je trebalo nahraniti puno ljudi. »Kuvalo se u laboški i od 40 litara, na šporenju na drva. Sada se uglavnom kuhati u kotliću«, kažu naši domaćini.