Otočić Badija, površine 0,79 m2 jedan je od 19 otoka, otočića i hridi u okolici Korčule. Zelenim, u borovu šunu obraslim, otokom Badija dominira samostan sagrađen u 15. stoljeću i djeluje kao da izranja iz tirkizno plavog čistog mora. Ono što ovo mjesto čini još posebnijim jest nekoliko pitomih jelena lopatara koji u pristaništu dočekuju goste nadajući se nekoj poslastici. Na otok su doneseni pedesetih godina dvadesetog stoljeća, a danas ih je između 50 i 70 jedinki. Dan se na Badiji može provesti na jednoj od plaža u njihovom društvu, međutim Badija je prije svega mjesto hodočašća, molitve i duhovne obnove. Naime, nakon obnove samostanskog kompleksa ovaj jadranski otočić postao je Katolički duhovni centar koji tijekom ljetne sezone prima hodočasnike.
Pod imenom Badija (lat. Abbatia – samostan) otok se prvi put spominje 1739. godine, međutim puno ranije, kao Školj sv. Petra, spominje se 1368. godine u oporuci korčulanskog kanonika Vlahe Ivanovića, koji je na njemu sagradio crkvu sv. Marije od Milosti, pa je otok dobio ime otok sv. Marije. U 14. stoljeću otok je bio utočište fratara misionara iz Bosanske vikarije koji su na njega pobjegli od najezde turskih osvajača. Darovnicom Dubrovačke republike iz 1398. godine franjevci su došli u posjed cijeloga otoka, te na njemu grade samostan Uznesenja Blažene Djevice Marije a koji je zapravo arhitektonski sklop dograđivan u više navrata i sastoji se od crkve, zgrade za stanovanje, zvonika i klaustra. Izgradnja klaustra završena je 1477. godine, zatim su podignute crkva Gospe Milosrdne i zavjetna crkva sv. Karatine koja se nalazi na najvišoj točki otoka, te crkve Uznesenja Djevice Marije na nebo. Otok Badija postao je 1571. godine poznato svetište po čudesnoj ikoni Gospe od Milosti koja je spasila Korčulu od turske vojske podignuvši olujno nevrijeme koje je onemogućilo prilaz galijama i vojsci. Turci su u znak osvete spalili samostan i crkvu, ali su oni naknadno obnovljeni. Također, na Badiji je i kapela sv. Križa čija je gradnja započela 1729. godine, kako bi se u nju smjestila skulptura Krista na križu kojoj je narod pripisivao čudotvorne moći.
Od kraja 19. stoljeća do Drugog svjetskog rata u samostanu su funkcionirali francuska bolnica, gimnazija, sirotište. Nakon Drugog svjetskog rata 1949. godine otok i samostan oduzeti su franjevcima. Samostan je u narednih pedesetak imao različite namjene. Najprije je bio vojarna, zatim zatvor, a kasnije je pripadao Savezu za fizičku kulturu Partizan, a u konačnici hotelskom poduzeću iz Korčule. Konačno su Badija i samostan vraćeni franjevačkoj provinciji Sv. Jeronima iz Zadra 2003. godine.
Osim hodočasnika, otok svakoga dana posjećuje mnoštvo ljudi koji iz Korčule na svakih pola sata vožnje stižu taxi brodicama. Posjetitelji otoka mogu obići crkve u kojima se nalaze vrijedne umjetnine, pogledati umjetnička djela akademskih slikara Emilije Karlavaris i Izvora Oreba, a koja su izložena u Galeriji Fra Bernardin Sokol, izgrađenoj 2019. godine. Također mogu obići Križni put napravljen 1918. godine koji od samostana vodi do izbe pustinjaka San Diega Ivanovića, za koga se zna da je na otoku živio 1368. godine, te posjetiti zavjetnu crkvu sv. Katarine koja se nalazi na najvišoj točki otoka.