Kad se Maraton voli bez kalkulacija

Naslov je posuđen iz objave na Facebook stranici Domagojevi gusari – Vid, a u samom uvodu prenosimo cijeli zapis kako bismo započeli priču o ovogodišnjem nastupu Salašara somborskih na 25. Maratonu lađa, održanom 13. kolovoza u Metkoviću, ovom divnom gestom i zapažanjem:

»Stigli su na maraton iz dalekog Sombora, ekipa Salašara somborskih, njih samo osam od kojih trojica biciklima. Nisu uspjeli naći nikoga da im popuni lađu, i domaći parićar koji im je trebao parićati nije se pojavio uoči starta pa su ostali jedini na obali. Vidjevši ih tako s velikom željom da voze maraton lađa u zadnji tren na mjesto parićara uskočio je Ante Marević. Iako samo s osam veslača, bez treninga i bez bubnjara da im izravnava lađu odveslali su cijeli maraton, stigli na cilj. Mislim da to nitko od domaćih ne bi uradio. Svaka čast ekipa! Neka se ostali ugledaju na njih, svi oni koji kalkuliraju bili veslali ili ne i nemaju volje ni želje, ovako se voli i cijeni sudjelovanje na maratonu lađa«.

Na ovogodišnjem Maratonu lađa pobjedu je odnijela ekipa iz Zagreba. Drugoplasirani su bili lađari Stabline, a treće mjesto je zauzela ekipa iz Crni put iz Metkovića. 

Tim povodom razgovarali smo s Danijelom Mandićem, jednim od veslača ekipe Salašari somborski i jednim od trojice veslača koji su biciklima krenuli na Maraton lađa prikupljajući sredstva za Udrugu za potporu osobama s autizmom Maslačak.

Danijel Mandić iskusni je ultramaratonac, a na pitanje zašto i kako se odlučio sudjelovati u Plavoj karavani i biciklom odvoziti 550 kilometara, rekao je:

»Moja vožnja biciklom na Plavoj karavani dogodila se ‘slučajno’, iako ništa nije slučajno. Gašpar, kao veliki pokretač raznih akcija, vidio je moj novi bicikl prošlog proljeća i odmah rekao da ove godine idemo zajedno na Neretvu. Ništa više nije trebalo da se počnem pripremati za ovaj podvig. Znao sam da to mogu, zanimalo me kako će ispasti, koliko će trajati… Tada sam počeo trenirati i kompletirati potrebnu opremu. U danima prije polaska sve sam probao, dobro se odmorio i Plava karavana je krenula 11. kolovoza oko 19 i 30 sati. Dobro smo napredovali. Imali smo pun mjesec koji nam je toliko osvjetljavao put da nam lampe na nekim dijelovima nisu trebale. Prilično lako smo stigli do Bosne, gdje smo napravili prvu pauzu. Kako sam neiskusan u tako velikim biciklističkim turama, prepustio sam Gašparu i Alfredu da odluče gdje, kada i koliko ćemo imati pauze. Napredovanje kroz Bosnu je naravno bilo sporije. U blizini Sarajeva pravimo dužu pauzu i spavamo dvadesetak minuta na benzinskoj pumpi. Tko nije probao pomislio bi da to praktički nije nikakav odmor, ali nevjerojatno je koliko znači na ovakvim turama«.

Sigurnost i zdravlje prije svega

Danijel nastavlja priču prisjećajući se uporne kiše koja je nemilosrdno padala i pauza koje su zbog nje morali raditi:

»Kretali smo nekoliko puta boreći se s kišom. Krenuli smo završiti Plavu karavanu, ali nema žurbe, sigurnost i zdravlje su najvažniji. Imali smo čak mogućnost naći prenoćište i nastaviti kad se vrijeme stabilizira, ali… Kiša prestaje i daje nam znak da nastavimo. Veći dio uzbrdice smo svladali i sada smo bili umorni i trebali smo voziti po lakšem terenu. Pada sumrak, krajolik koji je isklesala Neretva mami, ali vlažna cesta i velike brzine zahtijevaju maksimalnu koncentraciju. Nažalost, negdje na 380. km Gašparu pukne žica na stražnjem kotaču, zbog čega se kotač deformira i to je bio kraj njegove Plave karavane. Donosimo odluku da Alfred i ja nastavimo dalje, a naši veslači dolaze kombijem po njega. Pred nama je još oko 100 km puta. Posebno sam ponosan na to kako smo nas troje donosili odluke na tom putu. Nema žurbe, čekaš onog tko je u krizi, malo predahnemo, strpimo se dok pljusak ne popusti. Sama cesta je opasna zbog gustog prometa, bezbrojnih tunela i nema mjesta greškama«.

»Moj prvi odlazak na more biciklom je odrađen, a nikada nisam ni pomislio da će ga biti. Krivci su Gašpar i Alfred kojima je ovo bio treći put i hvala im na tome«, s oduševljenjem dodaje Mandić.

Danijelu je ovo deseti put da sudjeluje na Maratonu lađa. Somborci su se ove godine, kao što smo već spomenuli u uvodu, našli u prilično neugodnoj situaciji. Njihovu ustrajnost i dobre temelje postavio je Pavle Matarić, bivši voditelj sportske sekcije HKUD-a Vladimir Nazor, od kojega je sve i krenulo. Na ovogodišnjem Maratonu uz Danijela Mandića, Alfreda Skenderovića i Gašpara Matarića veslali su Ivica Pekanović, Nemanja Delić, Ivan Išpanović, David Gulači i Srđan Radmilović.

»Na 25. Maraton lađa stigli smo s dva veslača manje i bez kormilara. Zdravstvena situacija dijela momčadi i drugi stvarni razlozi su tome uzrok, ali slične smo probleme rješavali i prethodnih godina. Prije samog starta bilo nam je jasno da ćemo veslati s osam ljudi, nismo mogli naći dva mještanina koji bi nam veslali, jer su nekako i ostale ekipe imale manjak veslača i jedva su se skupili. Međutim, nismo imali ni tko da upravlja brodom za nas. Nije imalo smisla da jedan od naših kormilara, a da veslamo samo nas sedam. Sve ekipe su već na Neretvi, zagrijavaju se, spremaju startne pozicije, a mi smo na obali i ne znamo što ćemo. Dogurali smo tako daleko i sad moramo odustati? Trčimo rivom, tražimo našeg prošlogodišnjeg kormilara, ali ga nema. Tada nam prilazi gospodin Ante Marević, naš stari znanac, veslač kojeg smo sretali na svim maratonima na Neretvi, i kaže da će on biti naš kormilar. Ulazi u brod, oblači našu majicu, namješta parić i krećemo. Spašavanje u zadnji čas. Čovjek je došao s obale ispratiti start maratona, bez razmišljanja ulazi u lađu i prihvaća nimalo lak posao. Osjetio nas je kao tim. Bio je nevjerojatan. Veliko mu hvala«,ne skriva svoje oduševljenje Danijel i dodaje:

»Tih 2 sata i 43 minute veslanja prošlo je vrlo brzo. Takav je dojam maratona. Teško je i iscrpljujuće, ali idemo, prolazimo mjesta jedno za drugim i sve smo bliže cilju. Ljudi s obale su nevjerojatni. Iako smo pri kraju ove serije lađa, oni nas bodre kao da se borimo za medalju. Nije bitno tko si, važno je da dođeš do kraja. A stvarno je malo onih koji su veslali maraton i možemo biti ponosni na našu ekipu. Nadam se maratonu i idućih godina«.