O filmu Murina u režiji Antonete Alamat Kusijanović

Debitantski dugometražni igrani film hrvatske redateljice mlađe generacije Antonete Alamat Kusijanović, Murina (2021.), svojevrsni je nastavak njezinog kratkog igranog filma U plavetnilo (2017.), u kome nastupa ista mlada glumica, rodom Dubrovkinja, Gracija Filipović. Oba filma smještena su na Jadransko more, u Hrvatsku, te prate proces odrastanja suvremene tinejdžerice, pocijepane između mladalačkog bunta i divlje, strasne žeđi za životom, i lojalnosti ocu i obitelji te poznatom, sigurnom, običajnom načinu života u malenoj lokalnoj zajednici.

Ono što objedinjuje ove dvije suprotstavljene težnje kod mlade Julije u Murini, jest more, ili kako glasi naziv ranijeg kratkog filma, beskrajno morsko plavetnilo: simbol vječnog susreta čovjeka s prirodom pod nebeskim horizontom, u kršćanskom smislu Božanskom tvorevinom.

Ronjenje – prostor slobode

U ronjenju pod morem, što je vještina kojom suvjereno vlada, Julija nalazi prostor slobode od skučenog odgoja i roditeljskih kavgi, ali i vlastitog strasnog naboja. Otac Ante, u izuzetno psihološki uvjerljivom tumačenju Leona Lučeva, regionalne filmske zvijezde, osoba je suštinski nezrela, sujetna, sa znatnim patološkim crtama narcistične, odviše kontrolirajuće ličnosti. Djevojku Juliju on je odgojio vrlo blizu sebi, učeći je podvodnom ribolovu i, posebice, traganju za gotovo neuhvatljivom ribom-zmijom šiljatih zuba i otrovnog ujeda koja pliva u najvećim dubinama, narečenom murinom.

Tijekom filma ovo opasno podvodno stvorenje pokazat će se i snažnim frojdovskim simbolom potuljene animalne agresivnosti, auto-destrukcije pa i zabranjenih erotskih strasti junaka, uključujući i maloljetnu Juliju, koja se zaljubljuje u iznimno bogatog stranog gosta, Havijera zvanog Havi (Cliff Curtis), koji po očevom pozivu boravi na otoku.

Postkolonijalni novac

Dramaturški izvrsno kombinira Murina društvenu kritiku postkolonijalnog upliva stranog novca i pogibije nedužnih seljana na kamenom otočiću sa složenom dinamikom nade oca porodice za materijalno prosperitetnim životom, te fizičke želje stranca prema majci Neli, želje djevojke prema Haviju, te majčine ambivalencije. Nakon uvoda, u kome su u izrazito lijepim kadrovima naglašene ljepote Jadrana te mogući užitak u ribarskom »turističkom raju«, započinje filmska drama, koju će u građenju tenzije i postupnom otkrivanju ranije prošlosti i nerazriješenih odnosa junaka iz roditeljske generacije, redateljica vješto voditi ka eksplozivnoj katarzi u kojoj biva ugrožen i sam život glavne junakinje, koja ga neustrašivo riskira u jednoj burnoj i očajnoj noći. Mirni svršetak priče koji slijedi djeluje tek kao intermezzo u daljim budućim izazovima za mladu sportašicu-buntovnicu, u obiteljskom i njezinom osobno životu.

Kritičke pozicije

Puno je pisano o kritičkoj poziciji filma spram patrijarhalnog sustava, što svakako stoji. Murina bespoštedno analizira kako bolesno autoritarnog i psihološki nasilnog oca, tako i suštinski licemjernog i žovijalnog Havija, koji redovito nestaje prije nego ispuni svoja nagoviještena romantična ili, pak, poslovna obećanja. Uz pomoć advokata on ratuje s doskorašnjom suprugom, optužujući je, moguće i s pravom, da ga ucjenjuje djecom. Ono u čemu ona postiže iskorak u odnosu na povijest domaćeg filma, ali i na međunarodnoj razini, jeste neuobičajeno temeljito, a toliko opravdano i potrebno, razračunavanje s figurom patrijarhalne majke, kao osobe kompromisa koja radi malograđanskog mira i materijalnog opstanka žrtvuje i emocionalno zdravlje vlastita djeteta. Film dubinski raskrinkava balkanski i lokal-patrijarhalno prečestu ulogu majke-žrtve, naučenom da manipulira vlastitom ljepotom, mladošću i materinstvom kako bi sebi osigurala što ugodnije mjesto u muškom sustavu, a kasnije se, kada stvari krenu loše, ne solidarizira s vlastitim ženskim djetetom već ponavlja: »I ne znaš koliko se žrtvujem za te«. Film, međutim, gledateljima nudi sveznajući pogled na sve nijanse obiteljskih odnosa; i premda mati Nela, u neobično sugestivnoj izvedbi Danice Ćurčić, jeste žrtva muškaraca, nije ni sama dovoljno etičnija od njih.

Dramaturgija čežnje, ukrštena sa sirovom realnošću međuljudskih i kapitalističkih odnosa, podržana je izvanredno zrelom režijom Kusijanovićeve, te postojanom, usredsređenom i atmosferičnom kamerom Hélène Louvart. U žanr obiteljske drame unose se odlično izvedeni elementi trilera i podvodnog filma, koji dostižu visoku kvalitetu zahvaljujući i internacionalnoj produkcijskoj ekipi, uz samog Martina Scorcesea kao jednog od izvršnih producenata