Dulić (Fratrovi)
Za četiristo godina prisustva u bačkim nizinama hrvatski rodovi su se razmnožili do te mjere da ih je teško sagledati u cjelini. Međutim, rijetke su obitelji koje se mogu dičiti očuvanom sviješću o zajedničkom podrijetlu i s tradicijom, koja seže još iz vremena prvobitne raspodjele kapitala u Subotici (prijelaz iz 17. u 18. st.). Dulići svakako spadaju među takve obitelji, koji mogu poslužiti kao inspiracija ne za jednu nego za više knjiga i to ne zbog činjenice da su se razgranali u nedogled, poput Prćića, Skenderovića, Vukovića, Kujundžića i drugih, nego da je svaki ogranak dao barem jednog predstavnika, koji je ostavio trag u dugoj borbi bačkih Hrvata za svoj nacionalni individualitet.
Istraživanje hrvatskih rodova
Obiteljsko stablo Dulićana davno je sastavljeno, ali je u nekoliko mahova nadopunjavano. Produkt nekoliko generacija zaslužuje punu pažnju povjesničara kao primjer, koji zorno pokazuje kako čovjek nije neka posebna jedinka, samonikla i neovisna o svemu, nego tek jedna grančica na prolistalom stablu dubokih korijena. Već na prvi pogled postaje jasno da se povijest obitelji Dulić ne može napisati u jednom dahu. Čak se javlja i pomisao da nijedna generacija nije dovoljna da sabere i sažme ono što se desetljećima i stoljećima nataložilo u obiteljskim riznicama. Pogotovo je gotovo nedokučivo da takav zadatak prihvati netko tko s dotičnim rodom nema nikakve veze, izuzimajući samo istraživačku pasiju, nekima neshvatljivu i smiješnu. Međutim, vrijeme izazova i kušnji zahtijeva promjene u uobičajenom držanju i razmišljanju. Tako se i sustavno istraživanje hrvatskih rodova nameće kao zadatak ne samo zainteresiranih obitelji, nego svih istraživača, kojima je na srcu jedinstvo Hrvata u Bačkoj. Jedino nadvladavanjem sitnih zaprijeka može se pokazati kako Hrvati nisu skupina obitelji koje ljubomorno čuvaju svoje posebnosti, dijeleći se po ograncima i lancima, nego zajednica nacionalno svjesnih ljudi koji i pored razlika vide širu sliku (pripadnost hrvatskom narodu) i kojima ne treba nekakav projekt (»bunjevačka nacija«) da ih prosvijetli, da im pokaže tko su i što su.
Genealogija
Rodoslov Dulićana je neiscrpna tema za genealoška istraživanja. Radi praktičnosti, neka za početak posluži kao ilustracija ogranak Ivana Dulića, zemljoradnika iz Đurđina. Njegov predak u osmom koljenu, Milak, rođen je 5. IX. 1718. kao sin Ilije i izvjesne Katarine, koja se negdje spominje i kao Klara (po svemu sudeći iz somborske obitelji Bokerović). Milak se 28. XI. 1735. oženio Marijom Gršić (1721. – 1795.). Plod njihovog braka je nekoliko sinova, čija imena se vide na velikom stablu obitelji Dulić: Matan (1739.), Damjan (1745.), Marko (1751.), Joka (1760.) i Kuzman (1754.). Ivanov predak u sedmom koljenu je Joka. On se 16. XI. 1778. oženio Dominikom Peić. Par je imao sina Ivana (r. 25. III. 1801.), koji se vjenčao 13. XI. 1816. Koletom Kuntić. Iz ovog braka rođen je sin Josip. Josip je vjenčao 24. X. 1856. Kristu, ćerku Josipa Vukovića i Marije Šarčević. Tako je rođen Ivanov pradjed, Vinko, kojemu se pripisuje nastanak obiteljskog nadimka Fratrovi. Vinko se po obiteljskoj predaji spremao za svećenika. Međutim, podatci pokazuju da se oženio mlad, u 18. godini, Imerkom, kćerkom Nikole Vukovića i Marije Puzić (16. IX. 1879.). Vinko je imao sina Joku, koji se istaknuo prilikom proslave Dužijance 3. VIII. 1924. Bio je vođa tridesetorice konjanika, koji su se kod kalvarije pridružili svečanoj povorci s bandašem (Andrija Miljački Matakov). Bavio se uzgojem konja. Njegov unuk Ivan izabran je za bandaša prilikom proslave Dužijance 1990., ali je odbio titulu iz privatnih razloga.