Euharistijskim slavljem u žunoj crkvi Presvetog Srca Isusova u Šidu obilježen je 24. lipnja, crkveni god župe Šid i 12. obljetnica Hrvatskog kulturnog društva Šid. Dopredsjednica društva Ana Hodak kaže da joj je srce puno nakon ovih 12. godina rada društva.Članica je društva od prvog osnutka, i sa njom smo razgovarali smo o radu i postignućima HKD-a Šid.
»Navršilo se već 12 godina od osnutka našega društva. To je bio povijesni događaj za Hrvate u našoj općini, jer se do tada nismo udruživali ni u jednu vrstu organizacije. Zaista je velika stvar nakon stradanja koja smo proživjeli, da smo smogli snage osnovati vlastitu udrugu, poput ostalih nacionalnih manjina. Posebno plijeni entuzijazam i energija koje su nas pokretali svih ovih godina, da, kao mlada i neiskusna udruga, ostvarimo dobre uspjehe u onome čime smo se bavili. A počelo se baš od nule. Niti smo imali nošnje, niti instrumente, niti ljude koji bi plesali i svirali, a folklor i orkestar bile su prve ideje. No, predanim radom i velikom angažiranošću tog prvog kruga ljudi koji su osnovali društvo, brzo se povećao broj članova, oformljene su sekcije, ali i polako pribavljena sredstva za njihovo funkcioniranje. To su uistinu bili važni dani za Hrvate u šidskoj općini. Sada, kada gledam s odmakom na te dane, drago mije dam sam i sama bila dio svega toga. Dok nisam postala dopredsjednica nisam bila ni na jednoj dužnosti, bila sam samo članica folklorne sekcije i voditeljica recitatorske, što mi je nekako dopalo po službenoj dužnosti, jer u školi predajem hrvatski jezik s elementima nacionalne kulture. Ali sam od prvog dana sudjelovala u gotovo svim aktivnostima.«
Ana Hodak kaže da je društvo osnovano na inicijativu župnika vlč. Nikice Bošnjakovića, mada je ideja i prije postojala kod jednog kruga ljudi, a župnik im je podrškom dao vjetar u leđa, te je ideja konačno i sprovedena u djelo 11. lipnja 2010. godine, baš na svetkovinu Presvetog Srca Isusovog, kada Šid slavi svoj crkveni god.
»Zvuci tambure su nešto što me ispunjava i čini sretnom. U našoj se kući oduvijek slušala tamburaška glazba, tako da ljubav prema ovoj glazbi dugujem svojim roditeljima koji su, na neki način, utjecali na formiranje moga glazbenog ukusa. Tambura je ono što čini naš identitet. Njome su ljudi s ovih prostora izražavali svoju radost, a i svoju tugu. Nama koji smo ovdje rođeni ljubav prema tamburi je urođena. I danas je ona dio naših radosti i tuga, dio sremačke svakodnevice. Tambura zove u kolo, zove na pjesmu, zato su folklorna i tamburaška sekcija u našem društvu moji favoriti, jer ništa nema ljepše nego uz zvuke tambure zapjevati i zaplesati«, kaže Ana.