Planinska jedra

Plan je bio nakon uvoda u priču o jedrenju, a i nakon same plovidbe, danima pisati o toj avanturi koju sam čekala jako dugo. Tako bi i bilo da se nije dogodio tornado doživljaja, emocija, dojmova i svega što vas može snaći na ispunjenju velike želje, koji je teško nabrojati. Neki dan sam pomislila da kod svake želje treba sitnim slovima stajati upozorenje da je njeno ispunjenje opasno. Da može dovesti do toga da život postane potpuno drugačiji. Jer ne možeš jače poželjeti veliku želju koja je već ispunjena. Doduše, moguće ju je ispuniti više puta, no ponekad je to, zbog načina života, gotovo nemoguće.

Velike želje se ne rađaju svakoga dana. To zapravo nije moguće. Velike želje rađaju se godinama, rastu, tinjaju i pronađu vas.

Svakako ću pisati o jedrenju, prvi put kad uspijem sabrati sve dojmove i shvatiti što se dogodilo da me toliko promijenilo. Do tada, svemu ću samo dodati da je to bilo izvanserijsko iskustvo koje preporučam svima da isprobaju. Imali smo sreću upoznati toliko voljeni Jadran na potpuno drugačiji način, ploviti njime, razgovarati s vjetrom i sve to s nesvakidašnjim ljudima.

Ne mogu na pravi način prenijeti količinu dojmova, pa prelazim na priču o novim planovima i akcijama. Ovoga vikenda idemo na Bobiju.

Bobiju krase crnogorične i bukove šume, pašnjaci i proplanci. Brojni su vidikovci s kojih možete uživati ​​u beskrajnim pogledima. Sama planina je naseljena s nekoliko sela, od kojih su najveća Savkovići (Donji i Gornji) i Gornje Koščke, koja uključuju mnoge zaseoke. Stanovništvo se pretežno bavi stočarstvom i voćarstvom, a seljaci proizvode kvalitetno mlijeko, sir i vrhnje. Kada je voće u pitanju, najzastupljenije su šljiva i malina. Glavni izvor prihoda mještana Bobije su maline.

Mislila sam da ime Bobija dolazi od nekih bobica ili neke druge biljke, ali sam otkrila da je priča povijesna i da ima veze s grobnim humcima iz brončanog doba, u narodu zvanim humci ili bobija.