Čikerijansko zvono koje je više od pola stoljeća rastjerivalo ledonosne oblake i zvonilo svaki dan ujutro, u podne i navečer, u posljednjih oko 30 godina, stojeći nestabilno na svoje »četiri noge« u dvorištu napuštenog salaša na Čikeriji, samo je nijemi i oronuli podsjetnik na svoju nekadašnju važnu ulogu. Zub vremena učinio je svoje, no budući da je led i dalje znao pasti na ovo naselje, Čikerijanci su odlučili obnoviti ga i ponovno staviti u funkciju. Ideja za to potekla je od mještanina Mirka Tumbasa, a podržao ju je i inicijativu za njezinu realizaciju preuzeo župni vikar župe sv. Jurja u Subotici, vlč. Tomislav Vojnić Mijatov, rođeni Tavankućanin.
Zbog lošeg stanja konstrukcije zvona, zbog čega je prijetila opasnost urušavanja na salaš u čijem je dvorištu podignuto davne 1934., grupa vjernika, na čelu s vlč. Tomislavom Vojnićem Mijatovim odlučila je pokrenuti obnovu i izmještanje zvonika. No, još je nešto utjecale na pokretanje ove inicijative.
»Nakon nekih desetak godina obnovili smo Čikerijadu, koja je ove godine održana 25. lipnja. Okupio se jako lijep broj djece i mladih koji su došli biciklima iz Tavankuta, Mirgeša, Subotice i drugih naselja. Sve je bilo prekrasno do usred ručka, oko 12 i 15, kada se odjednom nad nama pojavio crni oblak (od šume ga nismo mogli vidjeti da dolazi) i počeo padati led veličine pola palca, što je trajalo više od 15 minuta. Kad je to stalo, završili smo s ručkom i pošto nismo znali hoće li se ponoviti, odlučili smo razići se. Nakon toga su mi neki ljudi počeli pisati komentare zašto nismo zvonili, ja im odgovarao da zvono nije u funkciji i tada sam pomislio – pa zašto ga ne bismo obnovili? Mnogi Čikerijanci su se s tim složili i obitelj Mirka Tumbasa je rekla da će me podržati u tome ako se prihvatim da ih okupim i organiziram i da će skupiti novac i materijal koji je za to potreban. Odmah sam krenuo u razgovore, prije svega s Čikerijancima, potom s Petrom Mačkovićem, inače unukom Vece Mačkovića, nekadašnjeg vlasnika salaša na kojem je podignut zvonik, koji nije bio zainteresiran da se zvono obnovi na tom mjestu gdje se nalazi, već je potpisao suglasnost da se ono može skinuti i skloniti iz njegovog dvorišta. Prilikom razgovora tražili smo neki plac bliže križu, s tim da on pripadne Crkvi kako više ne bi bilo problema s privatnim vlasništvom i s pitanjem čije je zvono. Bila je varijanta da se otkupi neki plac ili da možda netko ustupi dio svog placa na kojem bismo podigli zvono. I tako, nakon jednog slučajnog razgovora sa sestrama Snežanom i Spomenkom Hegediš iz Tavankuta, one su odlučile dio svog placa (oko 1.100 kvadrata) koji se nalazi nasuprot čikerijanskog križa darovati tavankutskoj župi. U svakom slučaju, nije se mogla naći idealnija pozicija od ove«, navodi vlč. Vojnić Mijatov.
Puno njih se posljednjih desetljeća odselilo s Čikerije, a među onima koji su ostali jest obitelj Mirka Tumbasa, kao jedni od najbrojnijih Tumbasovih. Upravo od njega potekla je i ideja za obnovom.
»Ja sam prvi kazo bratu i ovima tu, kad je bila Čikerijada i kad je naišo taj led i tuča, da bi tribalo zvono metnit u funkciju. Kazo sam ako niko ne tio primit, metićemo ga kod nas na ulazu u salaš. Na to, posli jedno misec dana, dođe velečasni i kaže kako su i njega pitali stari zašto se nije zvonilo kad je tako tuklo. Pito je jel ima ko bi podržo da se to obnovi i metne u funkciju i ja sam kazo – mi smo prvi. I tako smo krenili. Drago će nam bit da se to obnovi, da ostane u životu i da ponovo bude u funkciji, al ćemo ga metnit da bude elektronsko. Dolaze i sad na proštenje Čikerijanci koji su odselili, dva čovika iz Novog Sada su kazli šta triba da će pomoć i da će platit svu armaturu. Tako je i bilo, dali su ljudi novce, mi smo donirali cement i šoder i sve što triba oko poslova, a ovo drugo ćemo kakogod, ima tu još naši ljudi iz Mirgeša koji će pomoć«, kaže Mirko Tumbas.
Za potrebe postavljanja rekonstruiranog zvona dio parcele koju su Snežana i Spomenka naslijedile od svojih roditelja odlučile su darovati tavankutskoj župi.
»Jednom prilikom, u razgovoru s vlč. Tomislavom, spomenio je kako se traži parcela na koju bi se moglo premjestiti čikerijansko zvono. To sam prenijela sestri i složile smo se kako za to nema idealnijeg mjesta od onog gdje se nalazi naša, preko puta čikerijanskog križa, i da bismo trebale darovati dio za tu namjenu. Imamo povjerenje i veliko poštovanje prema vlč. Tomislavu, podržavamo njegov rad i ubrzo je i potpisan ugovor o poklonu. U životu je sve prolazno, nema tih novaca koje ne možete potrošiti i koliko god imate uvijek mislite da vam treba više, ali nema većeg zadovoljstva nego kada se pokloni za dobrobit nečega. Sigurna sam da bi u ovome imali podršku i naših, sada već nažalost pokojnih roditelja. Jako nam je drago što smo mogle pomoći i ovo je naš skromni poklon tavankutskoj župi u želji očuvanja naše tradicije, povijesti Čikerije i da bude na korist današnjim kao i generacijama koje dolaze. Ujedno pozivamo i druge da slijede ovaj primjer i da pomognu koliko su u mogućnosti«, ističe Snežana Hegediš.