Ljuba je mjesto u šidskoj općini na južnim padinama Fruške gore na prosječnoj nadmorskoj visini od 231 metra. Blagodeti prirodnih ljepota u okolici, daju ovom mjestu poseban šarm i to je nešto što ovo mjesto izdvaja od ostalih. Okruženo je prekrasnom prirodom, jezerima, ribnjacima, izvorištem i lovištem. Selo se nalazi uz samu granicu sa Republikom Hrvatskom. No, uz brojne pogodnosti, mještani ovog sela poslednjih su godina sučeni s iseljavanjem jer su se mnogi otišli u potrazi za poslom.
U selu žive Slovaci, Hrvati, Srbi i Mađari. Šarolika nacionalna struktura nije problem u ovom selu, a ono što ih sve zajednički brine sve manji broj stanovnika. Danas ih je oko 360, uglavnom starijih, tek nešto mladih koji rade sezonske poslove u okolnim vinogradima i onih koji su stalno zaposlenje našli u Iloku gdje svakodnevno putuju.
Dolaskom u selo zatječem dva mještanina kako sjede ispred trgovine. Kažu da im je to okupljalište za druženje.
„Bavim se poljoprivredom i od toga živim kao i većina mještana“, kaže Zlatko Belan sa kojim smo razgovarali ispred seoske trgovine i dodaje:
„Do prije par godina bilo nas je više koji smo se bavili stočarstvom i govedarstvom. Većih poljoprivrednih gazdinstava danas je malo. Od onih koji su se nekada bavili stočarstvom ostalo su samo njih dvojica. Nekada se godišnje izvozilo iz sela 700 do 800 goveda, a sada možda samo 30. Sve je poskupjelo, posebno kukuruz i ljudima se to više ne isplati raditi. Oni koji gaje svinje, to rade isključivo za svoje potrebe. Mladi koji su ostali živjeti u selu rade u vinarijama u Erdeviku, vinogradima u okolici ili susjednoj Hrvatskoj. U osnovnu školu i vrtić ide desetak djece. Selo je pusto. Ima puno praznih kuća i onih gdje živi po samo jedan član. Samo preko ljeta kada ljudi dođu na godišnji odmor, selo oživi“
Prije nekoliko godina selo je dobilo vodovodnu mrežu. Ono što mještani priželjkuju je izgradnja ceste Ljuba-Sot što bi im olakšalo i skratilo putovanje te također rekonstrukcija ceste do sela i u samom mjestu.
„S obzirom da je granični prijelaz u blizini, kroz naše selo prolazi mnogo vozila, pogotovo u ljetnoj sezoni. Što se tiče prijevoza, tijekom školske godine kada djeca idu u školu, jedan autobus ide za Šid i jedan za Erdevik i Srijemsku Mitrovicu. U ljetnoj sezoni izvan naselja mogu putovati samo oni koji imaju vlastiti automobil“, kaže naš sugovornik.
U selu ima mnogo neoženjenih muškaraca, od 20 od 60 godina. Djevojke su se ili udale ili otišle u inozemstvo. Jedan od starijih neženja je i Mihal Fodora.
»Od rođenja živim u Ljubi. Radio sam poljoprivrednom poduzeću kao traktorista nekoliko godina, zatim ko sezonski radnik u vinogradima u okolici, a trenutno nigdje ne radim. Živim od iznajmljivanja zemlje. Nisam imao sreće pronaći srodnu dušu i danas živim sam. Teško je, ali sam navikao. Društvo nalazim popodne ispred dućana. Okupi se nas nekoliko, družimo se i razgovaramo. Nekada je i društveni život u selu bio bolji. Imamo Dom kulture gdje smo često organizirali druženja i igranke, a radilo je i nekoliko kulturno umjetničkih-društava i udruženje žena. Ali su i oni prestali s radom, jer nema ljudi. Aktivan je samo nogometni klub pa nam je jedina razonoda kada se održavaju nogometne utakmice«, kaže Mihal.
Željka Donković jedna je od mlađih mještanki koja je ostala živjeti na selu. Ima hrvatske dokumente i uspjela je naći stalni posao u Iloku. No, mjesto prebivališta nije promijenila.
„Oni koji rade ovdje, rade za satnicu od 300 do 400 dinara, što je nedovoljno za život. Osim nas koji imamo hrvatske dokumente, puno je i onih koji rade na ugovor u susjednoj Hrvatskoj sa srpskim dokumentima. Zadovoljna sam s poslom, ali nakon povratka kući, radim i poljoprivredne poslove u vrtu i štali. Može se živjeti, ali ono što nam nedostaje je društveni život. Izgleda kao da je život stao, pogotovo poslije korone. Mladih nema, nema više prilika za druženje kao što je bilo nekada i mislim da je i to pored egzistencijalnih potreba, razlog što mladi odlaze iz sela“, navodi ona.
Na posao u Hrvatsku svakodnevno putje i Darko Šili. Iako već pet godina radi u Iloku svakodnevno putovanje mu nije problem iako ponekad dugo čeka na prelazak granice.
„Pored posla, bavim se zemljoradnjom i stočarstvom za svoje potrebe. Nije lako, ali moramo raditi i od nečega živjeti. Volim moje selo, tu sam navikao živjeti bez obzira što je mladih sve manje u selu. Okružuje nas prelijepa priroda i mislim da bi se turistički potencijal mogao iskorititi kada bi netko to pokrenuo. Otišao sam raditi u Njemačku ali nisam mogao izdržati. Vratio sam se poslije šest mjeseci. Razumem ljude koji odlaze, jer svatko gleda da ode tamo gdje mu je bolje. Razumem ih, ali ja ne mogu bez svog sela, unatoč problemima“, kaže Šili.