Smatram kako je upravo vjera u „moć riječi” pokretačka snaga svakoga pjesništva, uvjerenje da je pomoću riječi moguće zahvatiti dio univerzuma, dio svijeta koji do tada, na taj način, nitko nije uspio zahvatiti, opisati. Tako nastaje jedinstven svijet koji zrcali nečije viđenje, misli i osjećaje onoga trenutka kada su se ta viđenja, te misli i ti osjećaji materijalizirali u riječima, u je-ziku i tako postali pjesmom. Pjesmom se stvaraju svjetovi, a to je moguće jer se vjeruje u moć riječi. Uostalom, ne počinje slu-čajno Evanđelje po Ivanu riječima: U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga — i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje pos-talo. Evanđelje po Ivanu podsjeća nas na Knjigu Postanka: I reče Bog. Da. Bez jezika nema ljudskoga svijeta, bez jezika ne pos-tojimo kao pojedinci, bez jezika ne postojimo kao zajednica, bez jezika nema ni naroda, bez jezika nema ni pjesme, nema ni raz-govora s Bogom, nema ni molitve… A što je molitva ako ne vjera u moć riječi? Vjera da će Bog čuti i uslišiti naše molitve. Marko Marulić se na početku svoje znamenite Judite ovako obraća Bogu: ti poni sad mene tako jur napravi, / jazik da pomene ča misal pripravi. Ova dva stiha govore o stvaranju, govore o biti svake književnosti, o biti svakoga pjesništva, o biti svake pjes-me: pokušati jezikom izraziti ono što je u mislima, ono što je u nama. To je cjelokupna mudrost pisanja: izreći ono što se za-pravo ne može izreći jer riječi nikad nisu dovoljne, nikad nisu dovoljno točne pa ih pjesnici nastoje na posebne načine koris-titi stvarajući nerijetko tekst koji je na granici razumljivosti… Pjesnik mora pažljivo baratati riječima, mora poštovati svoje sredstvo izražavanja, treba ga dobro poznavati, znati njegove zakonitosti, treba znati uroniti u njegove dubine ako želi opisati do tada neopisan dio svijeta, univerzuma.
Ne sumnjam da autori koji su poslali dvjestotinjak svojih pjesama na natječaj Lire naive vjeruju u „moć riječi”. Tonka Simić je naslovila svoju pjesmu istim ovim riječima što me i po-taknulo da zapišem nekoliko dosadašnjih rečenica. Pjesništvo koje zbornik donosi zaokupljeno je tradicionalnim temama kao što su ljubav, rodoljublje, zavičaj, stari običaji itd. Što više, usudio bih se reći da dominira jedna jedina tema, a to je ljubav, ljubav prema ženi ili muškarcu, ljubav prema roditeljima, ljubav prema zavičaju, domovini, jeziku, narodu, običajima, prošlim vreme-nima, salašima, konjima itd. Lirski se protagonisti nostalgično prisjećaju prošlih vremena koja iz današnje perspektive izgle-daju ljepša i skladnija nego trenutak u kojem se nalaze. U teš-kim situacijama tu je vjera koja pruža snagu da se ustraje una-toć nedaćama: S Tobom sam ribar što mrežom lovi duše, / kapi kiše, poslije velike suše. / S Tobom sanjam svoje najljepše sne, / S Tobom sam, o moj Bože, sve! (Marica Mikrut: S tobom).
U brojnim pjesmama koje govore o zavičaju, rodnom selu, starim običajima nerijetko odzvanjaju riječi i stihovi narodnih pjesama ili popularnih tamburaških skladbi: Dat ću svoje plod-ne njive i sokake moje krive bagrem stari što mi maše / ma prodat ću i (Boro Karadža: Jer kad vidim njeno lice). Tu je sve jasno izrečeno, trebamo se samo prepustiti rimama i za-misliti tambure…
Ali, ako je sve jasno, ako je sve moguće objasniti, ako nema tajni ili tajanstvenosti, nestat će i razloga za pjesmu. Jer, kad bi netko jednom formulom mogao točno definirati što ljubav jest, ne bi bilo više smisla pisati ljubavne pjesme. Dok je, međutim, ljubav nepoznanica, osjećaj koji se ne može jednoznačno defi-nirati, koji svatko na svoj način pro/do/življava, dotle je ona obavijena tajanstvenošću. Za pjesmu su pak potrebne upravo takve nedokučive tajne: Pusti krik i / Otkrij mi tu čarobnu / Bajnu / Atako dobro / Sakrivenu tajnu (Maja Andrašić: Tajna).
Pjesma se može napisati o bilo čemu, o jesenskoj šumi i o smrdljivoj močvari, o prekrasnom leptiru i o muhi koja se uto-pila u mlijeko, o gordim jablanovima i o ogrjevu, o prekrasnoj ruži i o koprivi, o uzvišenim čuvstvima i o traču, kako to čini Marija Feher u pjesmi Žene na sokaku: U kakom se sosu baba Emerka našla, / toliko sirota u Crkvu žurila, / misto svete knjige komad šunke pod ruku turila, / crna šunka, crna i sveta knjiga. / Jezus Marija, onda sveta knjiga u pasulj stigla ili Josip Dumendžić Meštar u pjesmi Traćimo svoje ime: Kumit, šta vridi što znam, / čeljad ko da je gluva, / ne daj Bože bez uva, / pitam se onako sam. Osjeća se tu doza humora, malo ironijskoga, možda i autoironijskoga prizvuka što govori o određenoj autor-skoj svijesti, govori o tome da pjesništvo nije samo i isključivo smrtno ozbiljna stvar, da lirski protagonist ne želi (jer je svjes-tan da ne može!) promijeniti svijet, ne želi voditi svoj narod ili svoju zajednicu već „samo” pokušava ukazati na neke pojave ili pružiti zabavu svome čitatelju.
Pjesništvo je ponekad igra, igra s jezikom ili igra u jeziku, stoga gdjekad upravo ludistički elementi čine bitnu komponen-tu teksta. Ali igrivost i ludizam nije proizvod modernoga doba, dovoljno je pomisliti na neke usmenoknjiževne oblike kao što su brojalice ili bajalice. Njihova glavna osobina je zvukovna razi-granost koja najčešće ide na štetu razumljivosti, ali u korist rit-mičnosti. I tu se vraćamo na početak ovoga teksta. Ako u krš-ćanskom smislu vjerujemo da naša riječima, jezikom uobličena molitva uspijeva doprijeti do Boga, onda stare bajalice, negdje iz pretkršćanskih razdoblja, potvrđuju isto iskustvo vjere u moć riječi jer se vjeruje da su one sposobne otjerati zle duhove, izli-ječiti bolesnika, prizvati kišu (dodolske pjesme!) ili nekom ča-robnom formulom kao što je abraka-dabra stvoriti iz ničega svašta.
Neki autori u ovome zborniku osjećaju tu toliko potrebnu odgovornost prema svome sredstvu izražavanja i prema jeziku pristupaju s dužnim poštovanjem što je svakako znak pjesnič-koga „odrastanja”, stjecanja pjesničke samosvijesti. Stihovima Zlatka Gorjanca iz pjesme Sto s riječima čestitam svim autorima ovoga zbornika i pozivam ih na nove pjesničke pustolovine: Kako s riječima / Kad same od sebe bježe? / Kako ih spojit? / čirne da ih vežem? / 11 u meni da budu, / jer tu im je mjesto.