Rođen je u Subotici, gdje je završio gimnaziju. Međutim, zbog sukoba s nastavnikom napustio je školu prije mature i pored toga što mu je otac bio ravnatelj škole. Studije je nastavio u Budimpešti (1903), gdje se družio s Mihaljem Babić i Đulom Juhas, velikim mađarskim književnicima. Prvu pjesmu objavio je 1901. godine, prvu zbirku pjesama 1907, a prvu nagradu osvojio je 1910. sa zbirkom “Žalbe lošeg djeteta”. Od 1904. se bavio i novinarstvom. U početku je pisao za Subotičke listove, a kasnije je radio kao suradnik “peštanskog Dnevnika” (mađ. Budapesti Napló) (1906). U razdoblju od 1908. do 1910. putovao je po Europi. U proljeće 1909. je posjetio Beograd. Svoje dojmove o egzotičnoj slici tadašnjeg glavnog grada: ulicama, narodu, kafanama, odbornicima u skupštini, Narodnom muzeju, Sveučilišnoj knjižnici Lyceum, objavio je u obliku dva kratka putopisa (“Beogradski dnevnik” i “Srpska mozaik”) u časopisu “Élet” (Život). Kasnije ih je objedinio i objavio u knjizi pod nazivom “Tinta”. Ipak, za njega je rodni kraj bio najveća inspiracija. Mnogi njegovi romani, od kojih najpoznatiji “Ševa” (1924), “Zlatni zmaj” (1926) i dio pripovjedaka iz “Kornel Večernji” vode porijeklo iz njegovih Subotičkih dana, što je i sam napominjao: “Onaj tko ovdje odraste, tom su oči šire nego onima koji životno krštenje dožive u jednoj mudro uređenoj prijestolnici. Mene su tajanstvenost koja se skriva u mađarskoj provinciji i mistika koja se skriva u čovjeku iz palanke nagnale na pisanje i samo se u toj mjeri osjećam piscem u kojoj sam dobio snagu od sile koja djeluje u provinciji. “-Deže Kostolanji Od ranih godina patio je od otežanog disanja, najvjerojatnije astme. Ove probleme od kojih je patio, na simboličan način opisao je između ostalog u članku o Subotici, Bačkoj Bulc: “Prašina nizijska” u časopisu “Élet”: “Onima koji znaju i vole pišu, posvećujem ovaj naslov, i molim da za njega napišu roman. Prašina nizijska, prašina Bačke je ta, o kojoj ja još ništa čuo nisam. Mada čovjeku treba samo dva tjedna da se kvasi u soli ove atmosfere Bačke pa otkriti ovaj čudan element, ove čestice sivila, koje noću lupaju po mreži na prozoru, koje grlo suše, pluća razaraju, razboljevaju i zavode. Ova prašina ničemu nalik nije. Ova prašina ima neku svoju strukturu, posebnu kemiju, štoviše, svoju filozofiju. ” Svijest o bolesti i prolaznosti života odrazili su se i na njegov knjiženi stil, koji su mnogi kritičari okarakterizirali kao secesijski kult smrti. I ako se okušao u raznim žanrovima, po nekim kritičarima, on je prije svega bio pjesnik, jer se čak iu proznom radu osjeća poezija. S druge strane, neki Kostolanjija eseji i polemike o prevođenju aktualni su još i danas. Prvi znaci teške bolesti: raka grla, pojavili u se 1933. U narednom razdoblju operiran je nekoliko puta, da bi 1936. umro u 51. godini života, u predgrađu Budimpešte. U Subotici, njegovo ime nosi kazalište alternativnog pristupa i gimnazija za talentirane učenike. , a u parku u ulici Petefi Šandor, nalazi se bista, autora Almaši Gobor, podignuta 1985. godine. Svake godine održavaju se Dani Dezsőa Kostolanjija.