Jovan Mikić – Spartak

Jovan Mikić SpartakJovan Mikić je rođen 13. svibnja 1914. godine u Opovu u Banatu. Četvrto dijete majke Darinke, učiteljice, i oca Aleksandra, školskog nadzornika. Nakon Prvog svjetskog rata seli se s obitelji za Suboticu. U Subotici završava gimnaziju i pravni fakultet. Jedno vrijeme kao učitelj radi u osnovnoj školi u Subotici, a potom kao asistent na Ekonomsko komercijalnoj visokoj školi u Beogradu. Bavio se novinarstvom, njegovi prilozi objavljivani su u “Politici” i “Sportskom svijetu”, a uspješno se bavio i atletikom. Među prve uspjehe ubraja se osvajanje prvog mjesta u Zagrebu u troskoku na pojedinačnom prvenstvu države 1933. daljinom 13,29 metara. Najljepše atletsko doba za Jovana Mikića je od 1934. godine kada postaje član “Beogradske Jugoslavije”. Te godine bio je najbolji skakač troskoka i na Balkanskim atletskim igrama u Zagrebu osvojio je drugo mjesto iza Grka Petrakisa. Posebno mjesto u atletskoj karijeri Jovana Mikića je postavljanje državnog rekorda u troskoku u Ljubljani 18. kolovoza 1935 godine. Skočio je tada 14,05 metara. Sve do 1938. godine Mikić je dominirao u troskoku. U zagrebu je 23. kolovoza 1936. godine postavio studenog državni rekord rezultatom 14,20 metara. To je presudilo da se nađe u olimpijskom timu na Olimpijskim igrama 1936. godine u Berlinu. U kvalifikacijama je skočio 13,90 metara ali to nije bilo dovoljno za plasman u finale. Te iste godine na Balkanskim igrama u Ateni osvojio je drugo mjesto iz čuvenog Lambrakis. Ipak Ivanu Mikiću se sreća osmjehnula 1937. godine. Na balkanskim atletskim igrama u Bukureštu pobijedio je u troskoku daljinom 14,03 m. Bilo je i drugih uspjeha. 1935. u Istanbulu u desetoboju zauzeo je drugo mjesto, a četiri godine kasnije 1939. u Ateni u desetoboju ponovo je bio drugi. U svojoj atletskoj karijeri koja je okončana početkom Drugog svjetskog rata, osvojio je jednu zlatnu 0,3 srebrne i tri brončane medalje. Kao časnik u Jugoslovnskoj kraljevskoj vojsci pao u zarobljeništvo poslije sloma u kratkom travanjskom ratu 1941. godine. Zarobljeničke dane proveo je do 1943. godine u Nürnbergu. Pušten je kući te iste godine nakon čega se privremeno sklonio kod svoje obitelji u Novom Sadu. Radio je u jednoj radnji kao prodavač sportske opreme. U proljeće 1944. odlazi u partizane. Zbog hrabrosti suborci su mu dali nadimak Spartak. Borio se u Fruškoj Gori a tijekom ljeta postavljen je za zapovjednika Subotičkog partizanskog odreda. U jesen 1944. godine tijekom operacije za oslobođenje Subotice, u borbi oko željezničke stanice u Subotici, teško je ranjen 10. listopada, a od posljedica ranjavanja umro je sljedećeg dana, 11. listopada 1944. godine u subotičkoj bolnici. O posljednjim trenucima života i pogibiji Jovana Mikića-Spartaka svjedočio je tadašnji politički komesar odreda, kapetan JA Ivan Njaradi-Stenjka. Njegovo pismeno svjedočenje datirano 1. listopada 1945. godine u Pančevu, u cijelosti su objavile novine “Hrvatska riječ” pod naslovom: “Kako smo osvojili željezničku stanicu”. Po njegovom svjedočenju zapovjednik bataljona Tivadar Felegi i Jovan Mikić dobivaju zadatak da prvo likvidiraju poštu, a potom nastaviti prema željezničkoj stanici. Plan napada je sljedeći: Tivadar Felegi napada iz pravca juga, Jovan Mikić-Spartak napada s istočne strane, zapovjednik bataljuna Fabian Andri-Rinaldo s jednom četom napada sa sjeverne strane, povjerenik Ivan Njaradi napada na glavni ulaz, Četa Jovana Njaradija je imala zadatak da prva napadne i otvori vatru na stražare kako bi privukla pozornost na sebe, da bi se ostale jedinice mogle nesmetano prebaciti na svoje položaje. “Približili smo se stanici kad mađarski stražar vikne: Stoj, ko ide? Mi smo odgovorili vatrom iz pikavaca, no i oni su na nas zapucali iz pušaka. Puškaranje je između nas trajalo sve dotle, dok nisu naši drugovi napali s druge strane, a kada su oni napali, moja četa se počela prebacivati pod samu stanicu. Ja sam se odbio u lijevo i kroz prozor bacio tri bombe, no iznuta je netko povikao: Mikić je ranjen! Ja uletim kroz hodnik sa još nekoliko drugova u jednu prostoriju gdje je bilo desetak vojnika i neki željezničar, od kojih su neki već bacili puške, a neki su još držali u rukama. Drugovi koji su išli za mnom razoružali su ih. Ja sam odmah ušao u drugu, gdje je bio Mikić ranjen, gdje je bilo oko sedamdeset njemačkih i mađarskih vojnika i željezničara. Kada sam upao unutra, viknu sam: Ruke u vis! Neki su od njih sa ustezanjem dizali i bacili oružje. Unutri je bio nekoliko mrtvih, au prvoj i drugoj sobi možda 10-12. Drugovi koji su bili sa mnom odmah su počeli sa razoružavanjem, pretresanjem vojnika i pretjerivali ih u prvu sobu odnosno prometno-činovničku ured. Ja sam prišao Mikiću, on je ležao pod stolom ranjen. Zapitao sam ga, gdje je ranjen. On mi je rekao da je u ruku, mišicu i ispod pluća. Ja sam mu odmah raspasao opasač, bluzu, no njegova rana nije krvarila. Imao je unutarnje krvarenje. Sa uzdahom mi je rekao: “Ja sam svoju dužnost izvršio, moja misija je završena – Subotica je slobodna”. Svjedočenje Jovana Njaradija. Članak iz novina “Hrvatska riječ” Ja sam ga hrabrio da nije rana tako strašna, i odmah sam naredio da ga prenesu u bolnicu na jednoj klupi. Drugovi su dalje pretresali zarobljenike. Onda sam naredio pretres svih ureda i svih prostorija. Ja sam pošao za jednim tragom krvi i on me je odveo do jednog ormara u koji se jedan mađarski časnik ranjen sakrio. Uzeli smo mu oružje i dotjerali ga u gomilu. Ušao sam u drugu kancelariju i tamo sam našao jednog Nijemca koji je bio sav zelen od straha. I njega smo dotjerali u gomilu. Drugovi su našli još neke koji su se sakrili u podrum, a neke još po vagonima. Uglavnom nakupilo se oko stotinu te smo ih odmah protjerali u Mali Bajmok u jednu kafanu i tamo ih je čuvala naša straža nekoliko dana, dok ih nisu Rusi preuzeli. ” Tijekom sljedećih desetljeća prilagodbu povijesti i selektiranja pamćenja potrebama komunističke mitologije izgubljeni su relevantni podaci o Mikićevoj pogibiji. Po jednoj verziji mađarski Honved su odmah odbacili oružje dok su Nijemci prihvatili borbu, a da su naše železničare držali kao taoce. Po drugoj verziji većina Honveda, ali i neki željezničari, je prihvatila borbu. Zatim su išle priče da je mađarski vojnik u Mikića ispalio rafal, a po drugoj verziji ga je njemački časnik ubio iz pištolja. Istina se najvjerojatnije nikada neće saznati. Dana 10. listopada 1946. godine, svečana sahrana Jovana Mikića-Spartaka na središnjem gradskom trgu u Subotici.  “Hrvatska riječ” u broju od 10. listopada 1946. godine, na drugu godišnjicu Spartakove pogibije piše: “U petak poslije podne u tri sata sakupilo se ogromno mnoštvo svijeta koje je prekrio sav Trg Slobode i Trg Eduarda Erlo. Tu je počela svečana sahrana zapovjednika BB operativne zone koji je slavno poginuo u borbi s mrskim okupatorima u noći 11. listopada 1944. godine, zapovjednika bataljona Radenka-Tivadara Felegija i četiri crvenoarmejcima koji su na prilazima Subotice položili svoje živote, mnogo tisuća kilometara udaljeni od svoje domovine, za voljenu bratsku Jugoslaviju, za čast i slobodu Crvene armije i sovjetskog naroda. Pored još svježe sagrađene grobnice stajali su članovi obitelji i udovica junaka Jovana Mikića Spartaka sa sinčićem, njegova sestra sa mužem i sinom kao i ostala rodbina, predstavnici katoličke i pravoslavne crkve svi duboko potreseni ovom tužnom pogrebnom svečanosti. Prije početka crkvenog obreda kapetan Crvene armije, Železnij, je održao govor gdje je, između ostalog, na kraju rekao: “Vaš veliki Mikić umro je za velike ideje: za slobodu i čast svoga naroda! On je bio velik junak i značajna ličnost u partizanskim odredima Jugoslavije. Smrt fašizmu! ” – Uskliknuo je na kraju govora kapetan Železnij, a okupljena masa mu je odgovorila novoustanovljene odgovorom – Sloboda narodu! Zatim je na ruskom jeziku govor održao paroh srpske pravoslavne crkve Dragutin Simić. Rimokatolički svećenik Stipan Vujković izvršio je crkveni obred, uz asistenciju još dva svećenika, a prota Đorđe Nikolić sa ostalim svećenicima opojao je narodne junake. Danas pouzdano znamo da je Ivan Mikić-Spartak godinu dana nakon prve sahrane ekshumiran i sa vojničkim počastima ponovno svečano sahranjen na Trgu Slobode u Subotici, na mjestu gdje je nekada bio mali park, au novije doba “Zelena fontana”. Njegovi posmrtni ostatci su odatle ponovo ekshumirani i prenijeti u novu spomen-kosturnicu na Trg žrtava fašizma u Subotici gdje se i danas nalaze. Na trgu Ćirila i Metoda u Subotici (današnji Trg žrtava fašizma) okupacijske vlasti su pred kraj rata počele graditi spomenik neznanom junaku, ali je izgrađeno samo postolje. Nakon oslobođenja čuveni kipar Toma Rosandić, na tim temeljima napravio je monumentalni spomenik žrtvama fašizma koji je svečano otkriven 1952. godine. U novoizgrađenu spomen-kosturnicu, osim zemnih ostataka Jovana Mikića-Spartaka, nalaze se zemni ostaci drugih subotičkih rodoljuba.