Marija Terezija je bila jedini ženski vladar habzburških posjeda i posljednji član dinastije Habzburg. Vladala je kao nadvojvotkinja Austrije, kraljica Ugarske, Češke, Hrvatske, Galicije i Lodomerije, kao vojvotkinja Mantove, Milana, Parme, Pjačence i Gvastale i kao vladarka Austrijske Nizozemske i brojnih grofovija. Brakom je bila carica Svetog rimskog carstva nemačkog naroda, njemačka kraljica, velika vojvotkinja Toskane i kratko vojvotkinja Lotaringije. Postala je vladarka posle smrti svoga oca, cara Karla VI, u oktobru 1740. godine. Otac joj je Pragmatičkom sankcijom iz 1713. godine omogućio da naslijedi njegove teritorije koje su se inače mogle naslijeđivati samo po muškoj liniji i od strane muškaraca. Po njegovoj smrti Saksonija, Pruska, Bavarska i Francuska, koje su Karlu VI obećale da će podržati Mariju Tereziju pri nasljeđivanju njegovih kruna, povukle su svoja obećanja. Pruska je napala Austriju, što je izazvalo osam godina dug sukob poznat kao Rat za austrijsko nasljeđe.Marija Terezija je podsticala i sprovodila raznovrsne i mnogobrojne reforme uz pomoć svojih ministara. Reformisala je obrazovanje i finansiranje, podsticala trgovinu i razvoj poljoprivrede, što je značajno ojačalo Austriju. Ipak, nije dopustila vjersku toleranciju, a putopisci iz 18. vijeka njen su režim smatrali netolerantnim i praznovjernim. Za vladavinu Marije Terezije svojstvena su apsolutistička i centralistička nastojanja povezana s germanizacijom. Oduzela je jezuitima školske poslove i cenzuru. S druge strane, torturu i parnice protiv vještica stavila je pod svoju kontrolu, što je ubrzo dovelo i do konačne likvidacije tog srednjovjekovnog krvavog nasleđa. Nastojala je pod pritiskom novoga doba spriječiti prekomjerno iskorišćavanje kmetova, određujući maksimum njihovih obaveza prema gospodarima, tako da feudalac nije više smio da traži od svojih podanika namet prema vlastitom nahođenju, već je morao da se drži takozvanog urbara Marije Terezije. Uvela je opštu školsku obavezu, tako da su sva djeca od 6 do 14 godina morala ići u školu. Podsticala je razvoj manufaktura u Austriji. Iako se od nje očekivalo da vlast prepusti mužu Francu I, a kasnije sinu Jozefu, koji su formalno bili njeni savladari u Austriji i Češkoj, Marija Terezija je bila apsolutni vladar svojih posjeda. Kritikovala je i nije odobravala mnoge Jozefove odluke. Opirala se podjeli Poljske, ali je bila prisiljena odobriti je. Imala je šesnaestero djece među kojima su bili francuska kraljica, napuljska kraljica, parmska vojvotkinja, i dva cara Svetog rimskog carstva. Marija Terezija nije posjedovala intelekt svojih sinova, ali su je ipak karakterisale osobine cijenjene kod monarha: dobrodušnost, razumnost, odlučnost, te, najvažnije od svega, spremnost da prizna svoju grešku i mentalnu superiornost svojih savjetnika. Kao mlada vladarka koja je morala voditi dva dinastička rata, vjerovala je da njen interes mora biti interes njenih podanika; kao iskusna vladarka shvatila je da interes njenih podanika mora biti njen interes.
Od njene djece sinovi Jozef II i Leopold II bili su neposredni nasljednici prijestola, a kći Marija Antoaneta završila je pod giljotinom kao žena francuskog kralja Luja XVI. Drugo, ali najstarije preživjelo dijete Karla VI, cara Svetog rimskog carstva, i Elizabete Kristine od Braunšvajga-Volfenbitela, Marija Terezija se rodila rano u jutro 13. maja 1717. godine, nedugo nakon smrti svoga jedinog brata Leopolda. Rođenje ženskog djeteta izazvalo je veliko razočarenje kod cara i stanovnika Beča. Istoga dana krštena je kao Marija Terezija Valpurga Amalija Kristina (nem. Maria Theresia Walburga Amalia Christina). Opisi njenog krštenja ističu da je novorođenče imalo prednost nad svojim rođakama, Marijom Jozefom i Marijom Amalijom, kćerkama Karlovog starijeg brata i prethodnika Jozefa I, što je potvrđivalo da će careva novorođena kćerka preuzeti mjesto prijestolonasljednice, iako je car Karlo VI sa svojim bratom i ocem potpisao sporazum kojim je obećao da će prednost pri nasljeđivanju, u slučaju izumiranja muške linije, imati kćerke Karlovog starijeg brata Jozefa. Marija Terezija je ličila na svoju majku i mlađu sestru, Mariju Anu. Bila je krupna i snažna, krupnih plavih oči, svijetle kose i širokih usta.
Pitanje nasljedstva
Dinastija Habzburg, koja je još u 17. vijeku brojala mnogo članova, bila je u opasnosti od izumiranja u trenutku rođenja Marije Terezije. Njen otac je bio posljednji muški član dinastije Habzburg, čiji je stariji (španski) ogranak izumro 1700. godine. Međutim, Karlu sin nije bio potreban samo da bi spasio dinastiju; habzburški posjedi su se ravnali prema salijskom zakonu koji je sprečavao žene i potomke u ženskoj liniji da naslijede prijesto. Car Karlo VI je stoga četiri godine prije rođenja Marije Terezije izdao Pragmatičku sankciju, kojom je želio osigurati prijestolja svojoj najstarijoj kćeri u slučaju izumiranje loze po muškoj liniji. Ženskoj lozi je nasljeđivanje hrvatskog trona bilo dozvoljeno već 1712. godine. Većina evropskih država priznala je valjanost sankcije i Marijino Terezijino pravo na tron, ali neke će povući svoju odluku nakon Karlove smrti. U mladosti, Marija Terezija je uživala u pjevanju i streličarstvu. Otac joj je branio jahanje, ali je naučila osnove za potrebe svog krunisanja u Ugarskoj. Careva porodica je uživala u izvođenju opera, uključujući i Mariju Tereziju. Obrazovali su je jezuiti. Njeno poznavanje latinskog jezika bilo je smatrano dobrim, ali njeno obrazovanje je generalno bilo loše. Slabo obrazovanje imalo je za posledicu nedostatak manira i formalnog govora kojima su se odlikovali njeni prethodnici. Naime, govorila je, a često i pisala, bečkim njemačkim kojim su govorile njene dvorjanke i sluškinje. Razvila je blizak odnos s groficom Marijom Karolinom fon Fuks-Molard, koja ju je učila bontonu. Iako je proveo cijelu svoju vladavinu trudeći se da osigura svojoj kćerki habzburški prijesto, car Karlo VI se do kraja života nadao da će dobiti sina i nikada nije pripremio Mariju Tereziju za ulogu vladara.
Brak
Pitanje braka Marije Terezije bilo je od izuzetne važnosti. Od izbora njenog muža zavisilo je koja će dinastija naslijediti dinastiju Habzburg. Njen prvi verenik bio je lotarinški princ Klement, koji je trebalo da dođe na carski dvor 1723. godine. Umjesto Klementa, na dvor su stigle vijesti o njegovoj smrti od boginja. Klementov stariji brat, princ Franc Stefan, bio je pozvan na carski dvor, ali car je i dalje razmatrao druge mogućnosti, poput udaje kćeri za Karla, mlađeg sina španskog kralja Filipa V i njegove uticajne supruge Elizabete, prije nego što je objavio veridbu Marije Terezije i Franc Stefana. Dana 12. februara 1736. godine udala za lotarinškog vojvodu Franca Stefana, koji je od svoje petnaeste godine živio na dvoru cara Karla VI. Franc Stefan je pristao da po vjenčanju vojvodstvo Lotaringiju zamijeni za veliko vojvodstvo Toskanu, koje je trebalo da dobije posle smrti posljednjeg člana dinastije Mediči, kako bi se postigla ravonoteža u Evropi nakon Rata za poljsko nasljeđe. Za razliku od mnogih osoba svoga vremena, Marija Terezija je uistinu bila zaljubljena u svoga supružnika, ali brak je patio zbog Francove nevjere. Marija Terezija je postala velika vojvotkinja Toskane 9. jula 1737. godine kada je njen muž naslijedio to veliko vojvodstvo. Sljedeće godine, po otpustu Franca iz vojske, car Karlo VI poslao je kćerku i zeta u Firencu kako bi trijumfalno ušli u grad. U Firenci su ostali kratko, pošto ih je Karlo VI ubrzo pozvao nazad, bojeći se da ne umre dok je njegova prijestolonasljednica miljama daleko. U ljeto iste godine, Austrija je trpjela poraze tokom Rusko-turskog rata. Osmanlije su povratile teritorije koji je Austrija dobila u Srbiji, Vlaškoj i Bosni. Stanovništvo Beča se bunilo protiv rata zbog njegove skupoće, a Franc Stefan je bio preziran.
Dolazak na vlast
Procesija Marije Terezije kroz Beč, 22. novembar 1740. godine. Trudna kraljica je na putu za Katedralu svetog Stefana gdje će prisustvovati misi prije nego što je plemstvo prizna za vladarku. Car Karlo VI umro je 20. oktobra 1740. godine u Beču. Vjeruje se da je umro od trovanja gljivama.Ostavio je Austriju u teškom stanju. Državna blagajna bila je prazna zbog nedavnog rata s Osmanlijama i Rata za poljsko nasljeđe. Vojsku je činilo samo 80.000 vojnika, od kojih većina nije bila plaćena mjesecima, ali ipak bila izuzetno vjerna i odana Mariji Tereziji kao svom novom suverenu. Marija Terezija se, kao novi monarh, našla u teškoj situaciji. Nije znala dovoljno o državničkim poslovima i nije bila svjesna slabosti očevih ministara. Odlučila je poslušati očev savjet da zadrži njegove savjetnike, a ostatak poslova povjeri mužu kojeg je smatrala iskusnijim. Obje odluke, iako razumljive, će se pokazati lošim. Deset godina kasnije, Marija Terezija se, pišući svoj Politički testament, ogorčeno prisjećala okolnosti pod kojima je naslijedila očeve krune: „Našla sam se bez novca, nepriznata, bez vojske, iskustva i vlastitog znanja, te na kraju i bez ijednog savjetnika, budući da je svaki od njih u početku želio čekati i vidjeti kako će se stvari razvijati.” Prvo iskazivanje autoriteta nove vladarke predstavljao je formalno priznavanje njene vlasti od strane austrijskih zemalja 22. novembra 1740. godine. Bio je to detaljno isplaniran javni događaj koji je služio kao formalno priznanje Marije Terezije kao zakonitog vladara Austrije. Istog dana je u Hofburgu položena zakletva na vjernost Mariji Tereziji. Za kralja Češke krunisana je 25. juna 1741. godine u Katedrali svetog Martina, tradicionalnom mjestu krunisanja čeških monarha. Nova vladarica nije računala na to da bi ostale evropske zemlje mogle pokušati zauzeti njenu teritoriju. Odmah je započela sebi pribavljati carsku titulu. Pošto je, kao ženu, nisu mogli izabrati za cara Svetog rimskog carstva, trudila se da osigura carsko prijestolje mužu, kojeg je već bila učinila svojim zvaničnim savladarom u Austriji i Češkoj 21. novembra 1740. godine. Najveća prijetnja ovom planu zauzimanja carskog prijestola, kao i njenim naslijeđenim krunama, bio je bavarski vojvoda Karlo Albert, muž njene starije rođake Marije Amalije.
Krunisanje Marije Terezije kao češkog kralja.
Fridrih II, kralj Pruske (onaj zli čovjek, kako ga je nazivala Marija Terezija[12]), bio je doživotni i najveći neprijatelj Marije Terezije. Fridrih II, kralj Pruske, čiji je otac priznao Pragmatičku sankciju, uvjeravao je Mariju Tereziju da su njegove namjere u potpunosti časne. Njenom mužu Francu je čak napisao pismo kojim mu je obećao svoj glas pri biranju cara. U decembru je poslao izaslanike u Beč sa zahtjevom da mu Marija Terezija prepusti Šlesku, rudama bogatu austrijsku teritoriju koja se graničila s Pruskom. Marija Terezija je odbila bez razmišljanja. Pruska je do tada već bila zauzela Šlesku (Šleziju). Velika Britanija je Mariji Tereziji ponudila 12.000 vojnika u slučaju da svi mirovni pregovori propadnu. Austrijske trupe koje su se borila protiv pruske vojske brojale su 6.000 vojnika, a predvodio ih je general Maksimilijan Uliz Broun. Budući da je Austriji falilo iskusnih vojnih komandanata, Marija Terezija je oslobodila maršala Vilhelma Rajnharda fon Niperga, kojeg je njen otac zatvorio zbog njegovog slabog učinka u ratu s Osmanlijama. Niperg je preuzeo komandu nad austrijskom vojskom u martu. Uz podršku kraljice Marije Terezije baron Franc Trenk osniva 1741. godine Trenkove pandure. Austrijanci su pretrpjeli veliki poraz aprila iste godine. Francuska je za to vrijeme planirala uništavanje austrijske države i podjelu njene teritorije između Pruske, Bavarske, Saksonije i Španije. Beč je bio u panici pošto nijedan od savjetnika Marije Terezije nije očekivao da će ih Francuska izdati. Džordž II, kralj Velike Britanije, i sam Franc molili su Mariju Tereziju da pregovara s Pruskom, na što je ona nevoljno pristala. Britanski kralj je ponudio Glogov, Svjebođin i Grinberg, za šta Marija Terezija nije znala. Fridrih je odbio ovu ponudu i ušao u alijansu s Francuskom ulipnju. Do srpnja su propali svi pokušaji da se spriječi rat. Moris Saksonski je već bio prešao Rajnu i ušao u Sveto rimsko carstvo, a Saksonija je napustila Austriju i pridružila se Francuskoj. Palatinat se udružio s Kelnom i Bavarskom, a britanski kralj Džordž II je svoj Braunšvajg-Lineburg proglasio neutralnim. Marija Terezija se okrunila za ugarskog kralja 25. lipnja 1741. godine nakon nekoliko mjeseci provedenih u pregovorima s ugarskim plemstvom i učenja jahanja koje je bilo potrebno za ceremoniju. Kako bi zadovoljila one koji su njen ženski pol smatrali najvećom preprekom vladanju, Marija Terezija je nosila titule muškog roda. Tako je zvanično bila nadvojvoda Austrije (a ne nadvojvotkinja), kralj Ugarske (a ne kraljica) i kralj Češke (a ne kraljica). Nijedan pisac iz 18. vijeka nije ovakvu upotrebu titula nazvao neprimjerenom ili nemogućom. Dana 26. listopada iste godine, bavarski vojvoda Karlo Albert je osvojio Prag i proglasio se kraljem Češke. Prodao je pruskom kralju Fridrihu II grofoviju Glac po sniženoj cijeni u zamjenu za njegov glas pri izborima za cara, te je bio izabran za cara Svetog rimskog carstva 24. siječnja1742. godine. Istog dana vojska Marije Terezije je zauzela Minhen, carev glavni grad. Dana 11. lipnja1742. godine u Berlinu je potpisan sporazum koji je okončan sukob Austrije i Pruske. Francuske trupe su napustile Češku u zimu iste godine. Dana 12. Svibnja 1743. godine Marija Terezija se okrunila za kralja Češke u Katedrali svetog Vida.
Porodični život
U rasponu od 20 godina Marija Terezija je rodila 16 djece od kojih je 13 preživjelo djetinjstvo. Prvo dijete, Marija Elizabeta (1737—1740), rodilo se malo prije prve godišnjice braka Marije Terezije i Franc Stefana. Djetetov pol je opet uzrokovao veliko razočarenje, a razočarenja će uzrokovati i sljedeća dva rođenja, pošto su nakon Marije Elizabete uslijedile još dvije djevojčice, Marija Ana i Marija Karolina (1740—1741). Car Karlo VI nije dočekao rođenje unuka koji se rodio dok se Marija Terezija borila da sačuva svoje teritorije. Svoje prvo muško dijete, Jozefa, nazvala je po svetom Jozefu, kojem se tokom trudnoće molila za sina. Najdraže dijete Marije Terezije, Marija Kristina, rodila se na njen 25. rođendan, četiri dana prije pobjede nad austrijskom vojskom u Chotusitzu. Još petero djece se rodilo tokom Rata za austrijsko nasljeđe: Marija Elizabeta, Karlo Jozef, Marija Amalija, Leopold i Marija Karolina (1748—1748). Tokom ovoga perioda za Mariju Tereziju nije bilo odmora; rat i rađanja su se morali odvijati istovremeno. Petero djece se rodilo tokom primirja između Rata za austrijsko nasljeđe i Sedmogodišnjeg rata: Marija Ivana, Marija Jozefa, Marija Karolina, Ferdinand i Marija Antoaneta. Svoje posljednje dijete, Maksimilijana Franca, rodila je tokom Sedmogodišnjeg rata, u 39. godini života. Marija Terezija je često izjavljivala da želi ići u bitke, ali je bivala spriječena neprestanim trudnoćama. Majka Marije Terezije, carica Elizabeta Kristina, umrla je 1750. godine. Četiri godine kasnije umrla je grofica Marije Karoline von Fuchs-Mollard, učiteljica Marije Terezije. Marija Terezija je iskazala svoju zahvalnost grofici Fuks tako što je naredila da bude sahranjena u Carskoj kripti zajedno s Habzburgovcima kao jedina osoba koja nije pripadala toj dinastiji. Nedugo nakon što je završila rađanje mlađe djece, Marija Terezija se suočila sa zadatkom pronalaženja bračnih partnera za stariju djecu. Bračne pregovore je vodila zajedno s ratnim kampanjama i državnim poslovima. Djecu je tretirala s ljubavlju, ali ih je koristila kao pijune u dinastičkim igrama, a njihovu sreću je žrtvovala za dobrobit države. Bila je brižna majka i pisala je svojoj djeci najmanje jednom sedmično, te je vjerovala da ima autoritet nad njima, makar oni bili carevi i kraljice. Marija Terezija je teško oboljela od boginja kratko poslije svoga 50. rođendana. Marija Terezija je preživjela, ali njena snaha, Marija Jozefa Bavarska, koja ju je zarazila, nije. Marija Terezija je prisilila svoju kćerku, nadvojvotkinju Mariju Jozefu, da se moli s njom na nezapečaćenom grobu carice Marije Jozefe. Nadvojvotkinja Marija Jozefa, koja se spremala poći u Napulj i udati se za napuljskog kralja, dobila je simptome boginja dva dana kasnije i ubrzo umrla. Mlađa sestra, Marija Karolina, ju je zamijenila i postala napuljska kraljica. Marija Terezija je sebe krivila za kćerkinu smrt do kraja života budući da tada nije bio poznat koncept produžene inkubacije, te se vjerovalo da se Marija Jozefa zarazila boginjama pored nepropisno zatvorenog groba bratove supruge.
U aprilu 1770. Marija Terezija je udala svoju najmlađu kćerku, Mariju Antoniju (kasnije poznatu kao Marija Antoaneta), za budućeg francuskog kralja Luja XVI. Obrazovanje Marije Antonije bilo je u velikoj mjeri zanemareno, pa se Marija Terezija trudila obrazovati kćerku što je moguće bolje kada je francuski dvor izrazio interesovanje za nju. S Marijom Antoanetom je bila u konstantnom kontaktu i insistirala je da zna za sve aktivnosti svoje kćerke, te ju je često kritikovala zbog njene lijenosti i nemogućnosti da zanese. Nije voljela povučenost sina Leopolda, a Ferdinanda je kritikovala zbog neorganizovanosti, Mariju Amaliju zbog slabog poznavanja francuskog jezika i oholosti, te Mariju Karolinu zbog njene političke aktivnosti. Jedino dijete koje nije konstantno kritikovala bila je Marija Kristina, koja je uživala majčino potpuno povjerenje, ali koja ipak nije uspjela zadovoljiti majčina očekivanja u jednom pogledu: nije rodila nijedno dijete osim kćerke koja je umrla nedugo nakon rođenja. Jedna od najvećih želja carice Marije Terezije bilo je imati što je više moguće unučadi, a u trenutku smrti imala je tek oko 20 unučadi, od kojih su sve najstarije preživjele kćerke bile nazvane po njoj.
Vjerska uvjerenja i vjerska politika
Kao i svi članovi dinastije Habzburg, Marija Terezija je bila rimokatolkinja i to vrlo pobožna. Vjerovala je da je jedinstvo u vjeri neophodno za miran život društva i kategorično odbijala ideju vjerske tolerancije. Bez obzira na svoju religioznost, Crkvi nikada nije dozvolila da se miješa u stvari koje je ona smatrala prerogativom monarha, a Rim je držala na pristojnoj udaljenosti. Kontrolisala je izbor nadbiskupa, biskupa, i opata. Njena pobožnost se razlikovala od pobožnosti njenih prethodnika budući da su na nju uticatale jansenističke ideje. Aktivno je podržavala prelazak stanovništva na rimokatoličanstvo tako što je obezbjeđivala penzije preobraćenicima. Međutim, deo srpskog stanovništva nezadovoljan preobraćavanjem se iselio u Rusiju u oblasti Nova Srbija i Slavenosrbija. Tolerisala je grkokatolike i isticala njihovu jednakost s rimokatolicima. Pored svoje predanosti hrišćanstvu, Marija Terezija je bila poznata i po svom asketskom načnu življenja, pogotovo tokom svog 15 godina dugog udovištva.
Jezuiti
Njen odnos s jezuitima (isusovcima) je bio vrlo složene prirode. Članovi ovoga reda su je obrazovali, služili kao njeni ispovjednici i kao odgajatelji njenog najstarijeg sina. Jezuiti su bili moćni i uticajni u prvim godinama vladavine Marije Terezije. Međutim, ministri Marije Terezije su je uspjeli uvjeriti da oni predstavljaju opasnost njenom autoritetu. Uz oklijevanje i žaljenje, Marija Terezija je izdala naredbu kojom je uklonila jezuite iz svih institucija monarhije, te se potrudila da se naredba strogo izvršava. Zabranila je publikaciju bule pape Klementa XIII, u kojoj je bila izražena podrška jezuitima, te je vrlo brzo izvršila konfiskaciju njihove imovine kada je papa Klement XIV ukinuo taj red.
Jevreji i protestanti
Iako je na kraju odustala od pokušaja da preobrati svoje nekatoličke podanike na rimokatoličanstvo, Marija Terezija je Jevreje i protestante smatrala opasnim za državu i trudila se ukloniti ih. Marija Terezija je vjerovatno bila monarh s najviše predrasuda prema Jevrejima, pošto je naslijedila sve tradicionalne predrasude svojih predaka i razvila nove. Ova njena izrazita osobina bila je produkt radikalne religioznosti i nije bila skrivana za vrijeme njenog života. Godine 1777. napisala je o Jevrejima: „Ne poznajem veću kugu od ove rase, koja svojim prevarama, kamatarenjem i pohlepnošću tjera moj narod na prosjačenje. Zbog toga Jevreji treba da budu držani što je dalje moguće i izbjegavani.”
Vršila je veliki pritisak na svoje jevrejske podanike dižući izrazito visoke poreze. U decembru 1744. godine svojim ministrima je predložila protjerivanje svih Jevreja iz svojih nasljednih teritorija. Ona je namjeravala protjerati ih do 1. januara, ali je prihvatila savjet svojih ministara koji su, zabrinuti zbog broja budućih izbjeglica, smatrali da je bolje rok podužiti do juna. Protestante je iz Austrije preselila u Transilvaniju, te srezala broj vjerskih praznika i monastičkih redova. Godine 1777. odustala je od namjere da protjera moravske protestante nakon što je njen sin, Jozef II, car Svetog rimskog carstva, zaprijetio da će abdicirati i kao car i kao njen savladar. Na kraju je bila prisiljena obezbijediti im neku vrstu tolerancije tako što im je dozvolila da se samostalno mole na svoj način. Jozef je majčinu vjersku politiku smatrao nepravednom, štetnom, i protivnom vjeri. U trećoj deceniji svoje vladavine, potaknuta Abrahamom Mendelom Thebenom, svojim „dvorskim Jevrejem“ kojeg je voljela i rado slušala, Marija Terezija je izdala edikte kojim je osigurala neku vrstu zaštite Jevrejima. Zabranila je prisilno pokrštavanje jevrejske djece 1762. godine. Sljedeće godine je zabranila katoličkom kleru iznuđivanje novca od Jevreja, a 1764. godine je naredila puštanje Jevreja koji su bili zatvoreni zbog optužbi da su ubili hrišćanskog dječaka i njegovu krv koristili u svojim ritualima. Bez obzira na svoj izraženi antisemitizam, Marija Terezija je podržavala industrijsku i trgovačku aktivnost Jevreja u svojim državama.
Reforme
Marija Terezija je bila konzervativna po pitanju državnih stvari kao i po pitanju vjerskih, ali je svoja lična uvjerenja stavila po strani i po savjetu svojih ministara učinila značajne reforme koje su ojačale austrijsku vojnu i birokratsku efikasnost. Zadužila je grofa Fridriha Vilhelma fon Haugvica za modernizovanje carstva. Haugvic je okupio vojsku od 100.000 ljudi koji su bili plaćeni novcem ubiranim od svake zemlje carstva. Centralna vlast je bila odgovorna za vojsku. Haugvic je Mariji Tereziji predložio oporezivanje plemstva koje nikada do tada nije moralo plaćati porez, što je ona prihvatila. Marija Terezija je uspjela udvostručiti državni prihod između 1754. i 1764. godine iako su njeni pokušaji da oporezuje kler i plemstvo bili samo djelimično uspješni. Ove finansijske reforme su značajno popravile ekonomiju. Godine 1760. Marija Terezija je osnovala državni savjet kojeg su čini državni kancelar, tri člana visokog plemstva i tri viteza. Državni savjet je služio kao skup iskusnih ljudi čiji je zadatak bio savjetovati monarha. Iako državni savjet nije imao nikakvu izvršnu ili zakonodavnu vlast, predstavljao je važnu razliku u strukturi vlade Austrije, kojom je vladala nadvojvotkinja Marija Terezija, i Pruske, kojom je vladao kralj Fridrih II; za razliku od Fridriha, Marija Terezija nije bila autokrat koji je vladao isključivo po svojoj želji. Pruska će ovakvu strukturu vlade usvojiti tek nakon 1807. godine. Godine 1775. Marija Terezija je uspjela balansirati budžet Austrije po prvi put u istoriji.
Građanska prava
Među ostalim reformama bio je i Codex Theresianus, započet 1752. godine i završen 1766. godine, koji je definisao građansko pravo. Godine 1776. u Austriji je zabranjen lov na vještice i mučenje, te je, po prvi put u istoriji Austrije, smrtna kazna ukinuta i zamijenjena radom. Marija Terezija se protivila ukidanju mučenja kao metode ispitivanja osumnjičenih, po čemu se drastično razlikovala od sina Jozefa, u čemu ju je podržavalo sveštenstvo. Marija Terezija, rođena i odgojena između baroka i rokokoa, nikada nije bila u stanju u potpunosti prevazići naslijeđene i stečene predrasude. Bilo joj je izuzetno teško uklopiti se u intelektualnu sferu prosvjetiteljstva, te je zbog toga sporo pratila reforme građanskih prava na kontinentu.
Crkva
“Ona je neobično ambiciozna i želi učiniti svoju dinastiju slavnijom nego što je ikada bila.”
Pismo pruskog ambasadora pruskom kralju Fridihu II
Glavne reforme vezane za Rimokatoličku crkvu su bile sprovedene za vrijeme vladavine Marije Terezije, dok su reforme za vrijeme vladavine njenog sina Jozefa bile u vezi s njihovim nekatoličkim podanicima. Crkvena politika Marije Terezije, kao i crkvene politike njenih prethodnika, bila je bazirana na superiornosti vlade u odnosima Crkve i države, ali se nisu ticale crkvene organizacije. Zabranila je stvaranje novih groblja bez prethodnog dopuštenja vlade, te je tako prekinula nehigijenske i nezdrave načine sahranjivanja koji su bili pospješivali epidemije.
Obrazovanje
Marija Terezija je bila svjesna neadekvatnosti birokratije, a znala je i da se poboljšanje ne može očekivati ako se ne odgaji nova svijest društva i ne reformiše obrazovanje, što je i učinila 1775. godine. Sva djeca, bez obzira na pol, od šeste do dvanaeste godine morala su pohađati školu. Novi sistem obrazovanja bio je baziran na pruskom sistemu obrazovanja. reforme obrazovanja su bile dočekane s pobunama u mnogim selima; Marija Terezija je ove pobune ugušila naređivanjem hapšenja svih onih koji su odbijali školovati svoju djecu. Iako je njena ideja bila dobra, reforme nisu bile uspješne kao što je trebalo da budu; u nekim dijelovima Austrije polovina stanovništva je još uvijek bila nepismena u 19. vijeku. Nekatolicima je dozvolila da pohađaju univerzitete i dozvolila uvođenje sekularnih predmeta (poput prava) u univerzitete, zbog čega je došlo do pada teologije kao glavnog osnova univerzitetskog obrazovanja. “Nikada se ne brine za zdravlje i oslanja se samo na svoje kršno tijelo za snagu i izdržljivost. Nije zimogrizna, te čak i usred zime sjedi pored otvorenog prozora. Njen ljekar je ozbiljno opominje, ali ona se na to samo smije.” – Pismo pruskog ambasadora pruskom kralju Fridrihu II, oko 1748. Malo je vjerovatno da se Marija Terezija ikada u potpunosti oporavila od boginja koje je prebolovala 1767. godine, kao što su pisi iz 18. vijeka tvrdili. Patila je od kratkoće daha, hroničnog umora, kašlja, nekrofobije i nesanice, a kasnije je dobila i edem. Od smrti njenog muža pa do njene vlastite smrti pogoršavalo se i njeno mentalno zdravlje. Marija Terezija se razboljela 24. studenog 1780. godine, naizgled od prehlade. Njen ljekar je bio svjestan da je bolest teška. Dana 28. studenog kasnije tražila je bolesničko pomazanje, a sljedećeg dana, u 21 sat, umrla je okružena svojom djecom. S njom je umrla dinastija Habzburg. Jozef, koji je de iure vladao zajedno s majkom još od 1765. godine, njenom smrću je postao samostalni vladar. Iza sebe je ostavila obnovljeno carstvo koje je uticatalo na ostatak Evrope dugo nakon njene smrti. Njeni nasljednici su se ugledali na njen primjer i nastavili modernizovati carstvo. Pripajanje Kraljevine Galicije i Lodomerije je doprinijelo stvaranju još jačeg multinacionalnog karaktera carstva koji će na kraju dovesti do njegovog uništenja. Uvođenjem obaveznog školovanja kao metode germanizacije je na kraju izazvalo preporod češke kulture. Marija Terezija je sahranjena zajedno s mužem u Carskoj kripti, u grobnici čiju je izradu naredila za života. Puna titula Marije Terezije nakon muževe smrti glasila je: Marija Terezija, milošću Božijom, carica-udovica Svetog rimskog carstva, kraljica Ugarske, Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije, Volinja, itd, nadvojvotkinja Austrije, vojvotkinja Burgundije, Štajerske, Koruške i Kranjske, velika vojvotkinja Transilvanije, markgrofica Moravije, vojvotkinja Brabanta, Limburga, Luksemburga i Gelderna, Virtemberga, Gornje i Donje Šleske, Milana, Mantove, Parme, Pjačence, Guastale, Aušvica i Zatora, princeza Švabije, kneževska grofica Habzburga, Flandrije, Tirola, Enoa, Kiburga, Gorice, Gradiške i Namura, gospodarica Marka i Mehlina, vojvotkinja-udovica Lotaringije i Bara, velika vojvotkinja-udovica Toskane.