Prije 60 godina šest kilometara od sela Đurđin (okolica Subotice) nalazio se Kajganov šor s tri salaša u nizu. Ondje su živjele obitelji prezimena Skenderović, a kojima je prdačno ime bilo Kajganovi. Na jednom od tih salaša rodila se i sve do udaje živjela i naša sedamdesetgodišnja sugovornica Marija, udana Matković. Iako šora i salaša više nema, Marijina sjećanja su itekako živa. Posjetili smo je u njezinom domu u Đurđinu gdje nam je vrlo rado pričala kako se slavio Badnji dan i Božić u obitelji iz koje potječe.
Počela je ona priču nekoliko dana prije Božića, tj. kako je išla priprava na salašu za sam blagdan. »Imali smo dosta stoke i živine i mama je puno radila. Kako bi sebi olakšala počela je pripremati ranije za Božić ono što se moglo. Prvo je išlo detaljno spremanje čiste sobe. Nekad ju je čak i krečila da nema onog ustajalog mirisa koji se posli lako uvlačio u tisto i kolače koje je pravila za Božić i čuvala u ovoj sobi. Iz istog razloga ju je i podmazivala, tj. mazala pod žutom zemljom i vodom kako se ne bi prašilo. Nakon toga je prostrla najsvečanije vidne krpare na pod i tamo se posli tog nije smilo ić«, kaže Matković i priča da je mama potom otezala suvu pogaču jer je to kolač koji je mogao stajati i po dva mjeseca.
»To je bilo jako svečano kad ona radi. Danima ju je otezala, tanko joj je bilo ko flis papir! Nismo smili ni prić astalu – ne trčat, ne prašit… Pravila ju je s orasima, višnjama, suvim grožđem, makom, a sušila je u peći nakon što bi ispekla kruv, al kad se peć dobro oladila. Tad ju je nosila u čistu sobu gori na šafunjer i ne daj Bože da smo to dirali i ili prije Božića«, sjeća se Matković. Kaže i da je tako mama sebi olakšala posao, al da je u isto vrijeme djeci – njoj i sestri, napravila veliku nevolju jer joj nisu mogli odoljeti te su se penjali na orman i jeli. Uz smijeh kaže Matković i da su uvijek bile otkrivene jer su ih odali tragovi – šećer u prahu.
Prema priči Matković na Badnji dan je svatko od ukućana imao puno posla, najviše mama, al se sve radilo s radošću i iščekivanjem večeri i svega što ona donosi.
»Uranilo se. Čestitali smo jedno drugom Badnje jutro i prionuli na posao. Mama najviše, radio je i tata, a mi djeca smo gledali. Mama je najprije zakuvavala kolače. Kolač i božićnjak za uveče, al i pogaču koju smo jeli za doručak. Nekad smo i mi mami pomagali praviti figurice za božićnjak. Kad nam je dozvolila stavljali smo na figuricu koja prikazuje Mariju svilenu maramu, tj. povezali smo ju. Često smo joj više kvarili nego što smo pravili. Ručali smo oko osam devet sati tu pogaču na koju smo mazali puter. To nam je bilo prvo i jedino ilo do večere. Postilo se«, kaže Matković i dodaje da su toga dana obroci bili drugačiji i za sve domaće životinje koje su držali na salašu: »Tata je spremao avliju. Morao je namiriti josag i sve pripraviti, jer kad je došlo povečerje nije više smio ić med njih sve do posli ponoćke.«
Nakon što je otac završio sve poslove vani, zadatak mu je bio da unese slamu i jelku u salaš. »Tata je uno vunto slame u salaš, u sobu di će biti Božić, istreso je, namistio i tom smo se mi dica uvik jako radovali. No, prije nego što ju je tata donio naš zadatak je bio da pometemo salaš. Morali smo sve pomesti jer se metla nije smila dirati dok se ne iznese slama. To đubre koje smo nameli smo izneli napolje i bacili na onu stranu na koju smo čuli da laju kerovi. Kazlo se da tamo di baciš đubre tamo ćeš se udat. Moglo se to i namišćat jer su kadgod u šorovima stalno lajali kerovi kad ih je bilo puno, i salaša i kerova«, smije se Matković.
»Nakon što je završio poso sa slamom tata je uno granu, a mi smo je kitili. Nismo imali bog zna kaki ukrasa, najviše ih je bilo od krep papira kao neke ružice i anđeli, lanci… Imali smo i zvonca, male jaganjce, ptičice koje smo kačili s pripinjačima i salon cukar. Naša jelka je uvik bila iz Moravice. Tata ju je tamo kupovo jer je išao u Moravicu svakako na pecu da prodaje kupus kojeg smo puno sadili na salašu«, kaže Matković i dodaje kad su sav posao završili da su sjedeli s ocem na slami, pjevali Božićne pjesme i čekali večeru.
Kao i u drugim bunjevačkih obiteljima na Sjeveru Bačke, na salašu Skenderović za Badnje veče jelo se posno – jabuka, med, češnjak, grah, tijesto sa sirom i makom, kompot od crnih šljiva i kolač (kruh). Iako je sada na jelovniku ustaljena i riba, Matković kaže da se nekada ona nije služila na salašima jer ju nisu imali gdje nabaviti.
Osim pravila što se jede, za Badnje veče se točno znao redoslijed uzimanja namirnica.
»Mama je nosila čorbu, odnosno gra, a najmlađi član obitelji, položajnik upaljenu sviću. Kad su se približili stolu čestitali su tati Badnje veče, mama je posudu s gravom stavila prid nas, a tata je preuzeo sviću od položajnika i stavio ju na astal di je bila cilog Božića. Prije nego smo počeli isti smo molili Boga i potom je svako pio malo zamedljane rakije. Prvo smo ili kolača i meda, onda kolača i bilog luka i meda pa jabuke. Ona se dilila na onoliko delova koliko ima članova u obitelji – kod nas na četiri. Kazli su nam da se to zato radi da ako se kadgod izgubiš u magli da se sitiš s kime si dilio jabuku na Badnje veče i da ćeš onda sigurno pronaći pravi put kojim trebaš ići. Posli tog predjela ili smo gra s kolačom. Kad je na red došlo nasuvo tata je nalio vino u jednu čašu i svi smo pili iz nje. Prvo mi, a tata zadnji. Onda je nalio malo vina u kašiku i s tim je ugasio sviću. Tad je morala biti tišina, jer se virovalo da će onaj na kojeg ode dim prvi umriti. Slatki kolači koje je mama pravila se nisu jeli za ovom večerom, nego tek sutradan, na Božić«, kaže Matković.
Kod Hrvata u okolici Subotice važan je bio, ali i ostao s malim izmjenama, i izgled stola tijekom Badnje večeri. Na stolu od Badnje večeri do blagdana Tri kralja stoji božićnjak, zamedljana rakija, vino, svijeća, zelena pšenica, jabuke, orasi, češnjak i med. Kaže Matković da je nekada jelka bila na stolu, što sada nije čest slučaj. Također kaže ona i da se prije ispod stolnjaka stavljao po jedan čen češnjaka na sva četiri strane stola te malo sijena koje je bilo bliže jelke, »taman tamo di je mama tribala staviti čorbu pa je uvik morala paziti da se ne izvrne«, sjeća se Matković. Kaže ona da je obavezna bila i krušna kotarica, na podu ispod stola, a u koju su se stavljali žito, ječam i kukuruzi (u zrnu) te četiri jabuke. Zašto baš četiri, Matković objašnjava: »Jedna jabuka se dilila s ukućanima, jedna je išla konjima i kravama, jedna je bila za živinu, a jedna se bacala u bunar. To se sve radilo na blagdan Tri kralja. Tad se i raskićavala grana.«
Sredinom prošloga stoljeća u Kajganovom šoru Matković kaže da djeca nisu dobivala darove pod jelkom, već da su im dar bili sitni novčići koje je otac s žitaricama bacao prije večere iza vrata. »Koliko zrna žita toliko pilića, teladi… Tako nešto je on nabrajao dok je bacao zrna, a nama je bila dragost da u slami tražimo novčiće«, navodi Matković.
Po završetku svečane večere svi su s nestrpljenjem čekali vašange – zamaskirane prijatelje koji su dolazili u kuću tijekom Badnje večeri.
»Laju kerovi, zvoni ovamo, zvoni onamo… Pa sad će doć, sakrivali smo se ispod kreveta… Bojali smo se, to je tako strašno bilo nama – rogove su imali, zvono, priokrenuli opakliju naopačke, ne poznaš ga ko je, sav je učađavljen pa kad te uvate oće da te izmaže… Dođu, lupaju u vrata ‘gazde, gazde’. Onda ih tata pusti, pa oni kažu da iđu s dalekog puta, i gladni su i žedni i zima njim je i sve im je. Tad im je tata nalio vina, kolača nisu tili, i tad su išli dalje, do sledećeg salaša«, prisjeća se Matković. Kaže ona da je u vašange išao svatko, i muški i ženski te da ih je najviše bilo srednjih godina.
Na ponoćku je obitelj Skenderović svake godine išla, i to pješice. Udaljeni su bili šest kilometara od najbliže crkve sv. Josip Radnik u selu Đurđin.
Nakon ponoćke, Matković kaže da su se obavezno jela pača koja je mama skuhala ranije. Kako pojašnjava, pača su jelo koje se pravi od svinjskih nogica, ušiju i repova, crnog luka i bijelog luka. Sve se to skupa kuha »od ujtru do uveče« da bi se na kraju uželatinilo. »Specijalitet«, kaže Matković.
Osim obitelji ranije pripremljen obrok u ranim jutarnjim satima dobivala je i stoka.
Ujutru na prvi dan Božića u salašu obitelji Skenderović mama je bila u velikoj gužvi oko kuhanja ručka, dok su se djeca ko djeca igrala u slami, gledala granu i pomagala u pripravi ručka koliko su znala.
Sjeća se Matković da su ona i sestra išle u crkvu toga dana samo s ocem, seljačkim kolima i soncima ako je bilo snijega, jer je mama pravila »jako svečanu užnu«.
»Kuvala se zlatna čorba, i mesa, i pečenja i fašira – ma nema čega nije bilo. I razne vrste mesa, al i puno dunca, puno kolača… E tad su došli na red i oni kolači sa šafunjera, al više nisu bili interesantni«, smije se Matković.
Kao i za Badnje veče, i na Božić je, priča Matković, na stol mama nosila juhu, a položajnik svijeću te su čestitali ocu Prvi dan Božića koji ih je potom posipao žitom, ječmom…
Prije ručka molilo se Boga, rakija nije bila obavezna za svakoga, a nakon juhe se otvaralo vino s kojim je glava kuće ponovno gasila svijeću.
Kaže nam Matković da na ovaj dan gostiju nije bilo, već se blagdan slavio u krugu najbliže obitelji. Ako bi i netko došao, to je bio »rod s buteljom«. Naime, kako nam priča, butelja je litra vina u flaši u kojoj je zaboden batak. Nju je u kuću mogao donijeti samo najbliži rod, na primjer brat bratu i ona se nosila samo na prvi dan Božića. Istoga dana, kada padne mrak, u kuću su dolazili i drugi gosti (susjedi, rođaci) da čestitaju Božić i Svetog Stipana.
»Lipo je bilo, veselo… Bez tv-a, bez radija, puno smo pivali, pričali, družili se…«, zaključuje Matković.