Natjecanje u pucanju bičevima

Na manifestaciji Natjecanje u pucanju bičevima koja iz godina u godinu okuplja sve više zainteresiranih sudionika i posjetitelja i ove godine se odmjeravao čiji švigar bolje i više puca. Sudije, ali i posjetitelji imali su što brojati, jer se ove godine natjecalo 50 sudionika raspoređenih u nekoliko kategorija, a najmlađi sudionici bili su šestogodišnjaci, Danilo Cvijanov i Matej Tonković.  

Kroz razgovor i zabavu, te pažljivo brojanje iskusnih sudija došlo se i do onih koji su se pokazali najbolji i najspretniji u ovome natjecanju. Svi natjecatelji imali su mogućnost pokazati koliko puta mogu puknuti bičem u 30 sekundi (djeca) i odrasli za 60 sekundi, a kako su sudije pojasnile, brojali su se samo »čisti pucnji«. 

U kategoriji do 10 godina: prvo mjesto je osvojio Lazar Matković, drugo je osvojio Mihajlo Trkulja, a treće Nikola Ivanković Radak. Prvo mjesto u sljedećoj kategoriji, od 10 do 16 godina, pripalo je Mariju Kujundžiću, drugo mjesto osvojio je David Cvijanov, a treće Ivo Miković. 

Ove godine natjecale su se i cure, njih sedam, od kojih je prvo mjesto ponijela Aleksandra Barna, drugo mjesto Matea Cvijanov i treće Petra Ivković Ivandekić. 

Lazar, koji je bio prvi među najmlađima je rekao kako je naučio pucati bičem od tate Nikole, koji se također natjecao, te da i njegov stariji brat Matija zna pucati bičem. Lazar je prošle godine bio treći, a sada se pokazao još boljim. Otkrio nam je i tajnu uspjeha »Nisam više vježbao, ali imam bič odgovarajuće dužine«, pojasnio je Lazar. 

Kada su u pitanju odrasli sudionici, mogli su se natjecati u dvije discipline: u simplom i duplom pucanju bičem. U kategoriji odraslih u simplom pucanju prvo mjesto pripalo je Dragomiru Peiću Gavranu koji je u dva navrata, minut + minut imao čak 110 čistih pucnja ili probijanja zvučnog zida. Zapravo bič, odnosno švigar kad pukne probije zvučni zid. Odmah za njim bio je drugoplasirani Josip Stantić, te je treće mjesto zauzeo Boris Radaković.   

Prvo mjesto u duplom pucnju pripalo je Grgi Tikvickom, drugo mjesto Stipanu Kujundžiću, a treće već spomenutom Josipu Stantiću.

Prvoplasirani u duplom pucanju, Grgo Tikvicki otkrio nam je i svoju tajnu uspjeha, a to je, kako je rekao – iskustvo. »Još kao malo dite, dok sam čuvao svinje i guske sam naučio pucati bičem. Prije korone sam prvi puta došao na ovu manifestaciju pa su me izazvali da se i sam natječem i slučajno sam pobijedio. Ove godine sam došao s unucima koji su se trebali natjecati, ali budući da ima povređenih, a možda i uvređenih, samo se natjecala unuka Martina. Moja tajna je višegodišnji staž, iskustvo, a tehnika se svlada usput, s vrimenom i svatko ima svoj stil pucanja«, pojašnjava nam Tikvicki, a oko kojega su se ukupila unučad koja žele čestitati didi, uz komentare, »Dida, najbolji si!« – sasvim dovoljna motivacija da se dida i nagodinu uključi i povede nove natjecatelje.

Među iskusnim sudijama je bio i Matija Tikvicki koji nam je pojasnio kako se broje samo čisti pucnji, što znači ne svaki zamah rukom, nego samo kada švigar pukne. Ono što je Tikvicki pojasnio jeste da svaki natjecatelj ima svoj osobni stil pucanja i zaprvo nema dva ista, ali ono što je naveo kao sugestiju za narednu godinu jeste da se dužina bičeva odredi po kategorijama. Naime, nepisano pravilo glasi, da bi bič trebao biti dugačak, onoliko koliko je čovjek visok plus bičalje (drvena drška). »Bilo bi dobro, kada bi mogli za ovo natjecanje napraviti neki pravilnik o dužini bičeva. S kratkim bičem se može lakše i brže pucati, dok je s dugačkim teže, a bilo bi najbolje kada bi svi imali iste«, kaže Tikvicki. 

S ovom konstatacijom se složio i jedan od organizatora i pokretač ovog natjecanja Ivan Piuković koji je naglasio da se u organizaciji pazi na sve, ali da je to najteži dio posla. »Iz godine u godinu radimo na detaljima, kako bi ovo natjecanje učini što boljim i pravednijim. Mišljenja sam da tu nije toliko bitno samo natjecanje, nego druženje, zajedništvo i da naučimo nešto našu dicu. Jasno je da svi koji se natječu vole i pobijediti. Kad su u pitanju dužine bičeva, moram reći da je to jako teško uskladiti, jer ljudi imaju različite bičeve, a zaista bi bilo najbolje kada bi to uspjeli uniformirati ili postaviti neke standarde, ali s druge strane kao organizator nemam srca reći nekome da se on ne može natjecati. Vjerujem da ćemo postepeno i to uskladiti«, kaže Piuković i vidno ganut komentira »Ono što mene svake godine sve više raduje, jeste da ima mladi ljudi i dice koji su zaintetesirani za pucanje bičevima. Naši ljudi koji su živili na salašima, bavili se poljoprivredom i imali stoku, bičeve su koristili iz potrebe, da ne bi ta stoka otišla u štetu. Danas je to nešto sasvim drugačije, ali neke stvari su ostale iste: i nekad i sad je znao puknit švigar, znao se pokidati bič ili jednostavno otpasti švigar, ali opet svi su iznova uzeli bič.«

I na natjecanju su svi iznova uzimali bič, nisu odustajali. Nisu im smetali niti žuljevi (koji su nastali od biča) i zavoji na rukama. Nije im smetalo ni kada je švigar umjesto pucnja, opalio po njihovim leđima, nogama ili rukama, pa i licu. Kao da su tada dobili dodatnu snagu i volju za pokazati se. Tako je sve one žuljeve na rukama izliječila ljubav prema ovoj disciplini. Zaista je bilo zadivljujuće gledati kako ljudi, pa i djeca ne odustaju. Mališani i sa suzom u oko, od povrede ili uvrede (što nisu najbolji) nisu odustajali. 

Natjecanje u pucanju bičevima održano je 16. srpnja na njivi pokraj crkve u Đurđinu, a organizator je UBH Dužijanca. Svi sudionici natjecanja dobili su zahvalnice i medalje za sudjelovanje, a oni najbolji su dobili i pehar. 

Za sve okupljene bilo je pripremljeno ono što i dolikuje ovome natjecanju »mašćom kruva«, a druženje je nakon natjecanja nastavljeno uz kuhani grah.