Na Severu Bačke, postoji jedno malo pitomo, ravničarsko selo, 17 kilometara udaljeno od Subotice, u kome živi skupina Bunjevaca, Tavankut, u kome se umetnost otkriva kao oblik života u slami.
U Tavankutu se može mnogo toga vidjeti, ali i naučiti šta je to đuga, dolaf, lubura, drvenac, kuružnja, možete da naučite da roljate, odnosno peglate na starinski način sa decom iz škole. Probati krafne i fanke, domaću višnjevaču i zamedljanu rakiju, a tu su i vrijedne slamarke da vas upute u tajne pravljenja slika u tehnici slame. Od nastanka prve slike od slame prošlo je pola veka. No, činjenica je da je slamarstvo od samog početka privuklo pažnju javnosti, etnologa kao i istoričara umetnosti. Kao likovna pojava je postalo tema o kojoj se pisalo, nekada pomalo romantičarski, nekada s više ili manje kritičkim osvrtom, ali slike od slame su prešle put od salašarskih i seoskih kuća i stigle do izložbenih dvorana, mnogih galerija, muzeja i kolekcionara. “Proputovala sam cijeli svijet, ali ovako nešto nigde vidjela nisam”, rekla je Veronica Main iz Engleske, svijetski priznati stručnjak za slamarstvo i kustos Muzeja Slame u Londonu, kada je 2001. godine bila u Tavankutu. U knjizi “Krhka Ljepota trajna vrijednost” Bela Duranci, istoričar umjetnosti ovako opisuje njihov rad… “poštujući dostojanstvo slame kao materijala, prilagođavaju svoj iskaz prirodi i mogućnostima jedinstvenog paorskog zlata”. Nešto slično se radi u Mađarskoj, ali ni blizu ovdašnjem maštovitom pristupu. Vrijedne bunjevačke žene su slami dale status umjetnosti, stvarajući od nje čudesne slike iz života, a sam likovni izraz duboko je ukorenjen u prošlost ali i sadašnjosti.