Iznad žita nebo (Milovan Miković)

KNJŽEVNOST HRVATA IZ VOJVODINE – U POTRAZI ZA CJELINOM

1. Hrvatski panonski pisci do kraja 18. stoljća

Današnja književnost Hrvata u Vojvodini ima svoje začetke u djelovanju franjevaca, ko su skrbili za vjerski i kulturni život autohtonog stanovnikva koje je od 13. stoljeća pristizalo iz hrvatskih krajeva u Podunavlje. Podaci o tomu gto se dogadalo prije Mohaeke bitke (1526.) uistinu su oskudni buduei da je grada veeinom unikena iii izgubljena2. Pod utjecajem franjevaca tijekom 17. i 18. stoljeća u samostanima i unigtima ovog podneblja napisani su mnogi latinski i hrvatski tekstovi, a skupine prinositelja hrvatskoj jezikoslovnoj i kul-turnoj baštini žive u Baču, Baji, Budimu, Kaloči, Pečuhu, Petrovaradinu, Segedinu, Somboru, Subotici, Zemunu i drugim mjestima ugarskog Podunavija. U hrvatskoj knjilevnosti 18. stoljeća javila su se 203 pisca od kojih su 70 % Štokavci, 20 % kajkavci i 10 % čakavci. U ovom podneblju književnost započinje s Mihovilom Radnićem (1636.-1707.). Napisao je pet knjiga od kojih su dvije sačuvane. U djelu Razmiscglagna pribogomiona od gliubavi Boxye, Rim, 1683. upozorava čitatelja da ne zna objasniti “kako se sto piše latinskijem slovima, a izgovara u našem jeziku”, iznoseći uvjerenje da će (čitatelj) sam spoznati i “većma viština štijući uvižbat.”

Značajan je, također franjevac, profesor filozofije i teologije Lovro Bračuljević (1685.-1737.) budući da narodni govor uvodi u knjigu, izdavši u Budimu godine 1730. djelo pod naslovom Uzao serafinske (nascki) goruchie gliubavi. “Ovo prvo bunjevačko djelo pisano fonetskim pravopisom objelodanio je Lovro Bračuljević 100 godina prije kulturno-nacionalnog pokre-ta Vuka Karadžkas.” Bračuljeviću i onima što su ga slijedili uzorom su mogli biti, petojezični Rječnik Fausta Vrančića, Gramatika Bartola Kašića, zamisli Franje Glavinića o redakciji liturgijskih knjiga i radovi drugih autora. Tako Stjepan Vilov (r. krajem 17. st.) daje “opomene”, dakle upute o pisanju pojedinih glasova.

Ivan Mirko (Emerik) Pavić, (1716.-1780.) nastavljač je kačićevske književne zamisli, o tomu svjedoči njegov nepotpuni prijevod Razgovora na latinski 1764. Pavić je najplodniji hrvatski pisac 18. stoljeća, stvara na latinskom i hrvatskom, a prevodi s njemačkog jezika. U djelu Ramus viridantis olivae…, tiskanom 1766., osvrće se na povijest franjevačkog reda i prilike u redodržavi Bosne Srebrene, dok dvije godine kasnije objelodanjuje Nadodanje glavnih dogadjaja Razgovoru ugodnom naroda slovinskog nedavno na svitlost danomu, 1768. Nije riječ o dopunama u književnoj povijesti i djelu, kao kod Gundulićeva Osmana, nego se radi o originalnom epskom spjevu, pjesničkoj kronici iz borbi s Turcima. S latinskog je Pavić 1768. Preveo Flos medicinae (u Zori Dalmatinskoj, 1846. tiskanu pod naslovom Skorup od ljekarije ili salernitanski nauci), prvu hrvatsku medicinsku knjigu. Uz Pavića treba spomenuti još Luku Čilića (r. početkom 18. st.-1771.), Adama Patačića (1716.-1784.) i njegov rječnik Dictionarium latino-illyricum et germanicum8, postignuća pravnika i znanstvenika Adama Adalberta Barića (1742.-1813.), te pjesnika, prevoditelja i pravnika Ivana Nepomuka Ambrozovića (1789.-1869.), koji je ikavicom napisao spjev Žalostica.

Među značajnijim književnim ostvarenjima toga razdoblja je ep Grgura Peštalića (1755.-1809.), djelo podužeg naslova: Dostojna plemenite Bačke starih uspomena sadašnjih i drugih slavinske kervi deliah slava, (Kaloča, 1790.). Jednako je važno drugo izdanje ovog epa iz 1866. godine jer je tiskan Gajevom grafijom, a u pogovoru je dat kratak prigled novijih pismena to su ć, č, š, ž, dž , što potvrđuje da su i lirske ideje bile prihvaćene u Bačkoj i vodi prema zaključku da su dotadašnji rad franjevaca, te književna i druga djela nastala pod utjecajem Crkve i za njene potrebe bila temelj na kojem će se ubuduće razvijati književnost među bačkim Hrvatima.