Lira naiva (2011)

Kada čovjek ponovno ima novu knjigu u rukama, a zna da je nastavak nečega što sada već ima tradiciju, budi se osjećaj zahvalnosti i ponosa. Zahvalnost je vlastitost plemenitih ljudi koji znaju primijetiti da sjeme — makar skromno posijano — donosi rod. Tako je i s inicijativom okupljanja pjesnika u nazivu „Lira naiva”. Početak je bio skroman vrlo plemenit: biti zajedno, slušati jedan drugoga i ponuditi jedan drugomu ono što je rođeno negdje u dubini ljudske duše. Nije moglo ostati skriveno, nego čovjek — jer je čovjek — ima potrebu plod svojega poroda, pa i duhovnoga, radosno ponuditi drugima. Nije li iz jednoga takvoga, vrlo tajnog i tajnovitog začeća, kada je u tišini Nazareta Božja Riječ tijelom postala: „Marija u gorje pohitila svojoj rođakinji Elizabeti” i donijela Radosnu vijest, te ispjevala najljepšu pjesmu: Veliča duša moja Gospodina… Ako je tako u božanskom redu, s kojim se smijemo uspoređivati, onda su i ovi plodovi, začeti u duhu pjesnikinja i pjesnika, u susretima Lire naive postali svojevrsni zahvalni: Veliča duša moja… Rekoh da smo zahvalni, stoga što je takav način vrednovanja nadahnute pisane riječi u poeziji obogatio, ne samo sudionike, nego sve nas i našu baštinu. Više puta ponovljeno da niti mislimo, niti pretjerujemo da je ovo antologijska poezija, ali jedno sigurno tvrdimo i kod toga ostajemo, ovo su plodovi naših razmišljanja, našeg duhovnog bogatstva, naših doživljaja i naše potrebe priopćiti to i drugima. Spomenuo sam i pojam ponosa. Zašto? Zahvalnost je plemeniti osjećaj poštovanja prema vrednoti u koju se možda ne mogu udubiti vrednovanjem, ali o kojoj mogu govoriti sa zahvalnošću jer mi je netko otvorio svoju dušu, svoj doživljaj i imao povjerenja u toj, uobličenoj lijepoj riječi, povjeriti nama na dar. Jasno, hvala! Ali ponos je osjećaj pripadnosti i osjećaj da smo dio jedan drugoga, a zajedno cjelina te prenosimo jednu vrednotu, koja sada već traje kao redoviti prinos. Njiva je, dakle, obrađena, zasijana i sada već s nestrpljenjem očekujemo, iz godine u godinu, svaki puta novu žetvu. Ta redovitost održavanja ove smotre je razlog ponosa, jer traje i postaje sve bolje. U čemu? Ponajprije, u sadržaju koji se priopćuje na tom susretu, a i ovom knjigom. Sadržaj je sve više duhovan. Mene kao čovjeka i kao svećenika i kao instituciju raduje da je duh budan i da osluškuje nadahnuće Duha. Jer dok je Duha u duhu moga naroda, onda je to temelj ponosa, a sve je više lirskog stvaralaštva duhovne dimenzije — religijske. Bog nas je pozvao i poslao živjeti u određeno vrijeme. Za nas je to optimalno vrijeme, jer je naše vrijeme. Jedino u tom vremenu imamo šanse voljeti i trpjeti, stvarati i riskirati, dobiti i gubiti. A mi smo sada na dobitku, i to baš u ljubavi prema vrednotama kao što je čovjek, osoba, Narod, Crkva, Domovina. Sve više pjesama posvećenih kraju, radu, ali napose domovini. Sve više je privrženosti i ljubavi prema vrednotama koje su nam predane i koje mi predajemo. Listam i gledam. Kako sam zahvalan i ponosan na stare znance, a i sam postajem stariji, i znam da moram poći, pa i proći, ipak sam svaki puta obradovan i zato ponosan, što se iz godine u godinu javljaju novi i mladi. Znači, ipak neću proći. Bit će vrijeme bez mene, ali će ostati moje vrijeme, jer ti mladi upoznat će nas i mi njih, a ovo stvaralaštvo je susret koji obećava upravo tu trajnost prijenosa iz generacije u generaciju. Stoga je i zahvalnost i ponos opravdan, a pridolazi i radost radi onih koji su mladi, koji čine prve korake ili koji već koracaju u ovom vidu stvaralaštva i obogaćivanja. Zašto osobita zahvalnost i ponos na mlade? Naprosto zato što nas utvrđuje u nadi da se talenti neće zakopavati i neće proći bez kamate. Ne bojimo se budućnosti, kada dođe vrijeme žetve da će vratiti Gospodaru ne jedan talent, vratit će ih više, čak dvostruko. To jamče mladi i njihova prisutnost. Ovo je susret zahvalnosti i susret planiranja. Slušamo jedni druge i obogaćujemo se. Izmjenjujemo duhovne darove. Govorimo jezikom pjesnika, a oni imaju poseban jezik. Nekada ga samo oni razumiju. Ne zato što je tajnovit, nego zato što je dubok. I svaki susret Lire naive postane i nadahnuće za novo planiranje. Od nekoga sam nešto naučio, diveći se upravo tom drugom. U tom obogaćivanju i tajnovitom jeziku, sve više se primjećuje da naši sudionici susreta pišu i standardnim hrvatskim jezikom i oživljuju onu našu dragu i lijepu ikavicu — materinsku rič. Nije to samo zato da se ne zaboravi, nego zato da se i poruči vremenu u kom živimo i tko smo i čiji smo. Zato je ovaj susret planiranje obogaćivanja naše baštine i oživljavanja, ne vremena koja su prošla, nego vrednota koje traju. Ta činjenica pobuđuje nadu. Pred nas stavlja i imperativ. Makar smatram da je ovaj susret i ova knjiga neka vrsta žetve, ipak ću preporučiti da se posluša Isusova poruka: Bacite mreže u duboko. Nastavite. Bit će obilan ribolov. Kad se izvuku mreže na obalu, neke će se ribe ukloniti, ali će neke ostati. I stoga imajte povjerenje jedni u druge. Iza zahvalnosti, ponosa i radosti, treba biti daljnje povjerenje, u sebe i u druge. Ono što je vrijedno, ostat će. I sa sigurnošću ćemo nastaviti rad i stvaranje, svjesni da nije uzalud. Tako je lijepo doživjeti kad vam netko pristupi, citira vas iz tko zna kojeg vremena i kaže vam: To mi je promijenilo život. Pisana riječ ostaje. Pjesma ostaje. Netko je citira, netko je pamti. Zamislite radost kada jednog dana netko rekne: Ovaj mi je stih ili ova misao promijenila život. Konačno, to je smisao pisanja. Koji dan sam potresen stajao na mjestu gdje se sada sigurno zna da je grob Ivana Antunovića. Prekriven je drugim grobom. Teško da ćemo doći do posjeda njegovih smrtnih ostataka. Imamo namjeru obilježiti mjesto. Ali sam potresen bio činjenicom da je do kostiju teško doći, ali da je taj čovjek ostavio baštinu od koje i danas njegova narav živi. Kako je to sjeme moralo pasti duboko u zemlju i istrunuti da bi donijelo toliki plod? Stoga potičem i dalje, i organizatore i sudionike i sve ljude duha, uma i srca, pišite, radite, stvarajte. Sijte i ne bojte se, ako zrno padne duboko u zemlju, bit će žetve. Zahvaljujem, ponosim se, radujem i gajim povjerenje prema ovoj inicijativi institucije da će živjeti i rasti. Neka je sa srećom!

O blagdanu susreta Marije i Elizabete (31. svibnja 2011.)