Teška vrimena (izbor: Katarina Čeliković)

Pučki teatar očuvao hrvatski identitet

Pučko dramsko stvaralaštvo u novije vrijeme doživljava dvije krajnosti; poneki su komadi, davno izvedeni i onodobno vrlo popularni, često zaboravljeni i nedostupni u tiskanom obliku, dok su drugi obnovljeni i igrani a opet isključivo u okviru mjesnih kulturnih udruga te su i ovdje pisani predlošci izostali. Prema prvima postoji određeni vremenski odmak koji dopušta pozitivnu ocjenu, dok se prema drugima često pristupa potjecnjivački, što nema utemeljenja u njihovoj ni literarnoj ni izvedbenoj vrijednosti.

Hrvatsko dramsko stvaralaštvo u Podunavlju tema je VL Dana Balinta Vujkova, dana hrvatske knjige i riječi, održanih u Subotici od 11. do 13. listopada 2007. godine. Desetak je predavača pokazalo kako tradicija priređivanja predstava u mjesnim udrugama kulture ima višestruku važnost među kojima su čuvanje vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta glavni razlozi za njihovo suvremeno izučavanje ali i obnavljanje rada dramskih sekcija.

Pučki teatar potiče kroz nekoliko kazališnih izričaja (najpopularnije su komedije) njegovanje govora, napose osobitosti hrvatskih jezičnih područja, pronalazi ljude željne glume i pisanja. Prije pedesetak i više godina upravo su amaterske dramske skupine stvarale buduće profesionalne glumce, pisce i redatelje. Kazališni amateri vole ono što voli i publika: komediju, uključivanje narodnih elemenata u predstavu, primjerice običaje, narodnu nošnju, narodnu pjesmu i narodne plesove i, naravno, tamburaške sastave. Time se postiže najizravnija komunikacija glumaca i drugih scenskih aktera s narodom, publikom te stoga “zlatno doba” subotičkog kazališta u vrijeme izvođenja komada Matije Poljakovića bilježi desetine tisuća gledatelja, pridošlih i s obližnjih salaša. Slične su slike zapamćene i u Tavankutu, Somboru, Sonti, Plavni a naravno i u Mađarskoj, u mjestima gdje su djelovale hrvatske dramske udruge.

Izbor kazališnih tekstova Hrvata u Podunavlju jedan je od mogućih, a vremenski i prostorno uključuje Hrvate u Mađarskoj i u Vojvodini, od najstarijih do onih koji su se afirmirali u profesionalnim kazalištima, sve do suvremenih pisaca. Literarni predlošci su iz zaostavštine prof. Bele Gabrića, a suvremeni tekstovi prikupljeni su od trenutno najaktivnijih autora i pokazuju jezično i kulturno bogatstvo Hrvata na Panonskom prostoru. Upravo će ovi, izvorni tekstovi, tek neznatno preuređeni, posvjedočiti razvoj jezika i želju velikog broja autora za uključivanjem u suvremeni, književni jezik.

Želja priređivača je ponuditi dramskim sekcijama tekstove i podržati ih u njegovanju kazališnog izričaja te tako popularizirati u narodu fenomen igrane riječi, pobuditi talente i raditi na formiranju hrvatske scene u Vojvodini, a napose hrvatske drame u Subotici.