Mila Markov Španović
Zbirka pjesama Mile Markov Španović “Nosim sebe sa sobom u sebi”, premda je poezija kao književna forma jedna od najzastupljenijih kada je u pitanju književnost vojvođanskih Hrvata, značajna je ne samo zato što je takozvano žensko pismo jedno od podzastupljenih kada je u pitanju književno stvaralaštvo Hrvata s ovih prostora, već i s aspekta nedvojbenoga poetskoga izričaja i kvalitete.
Pjesme Mile Markov Španović pripadaju takozvanom zavičajnom i egzistencijalnom opusu, ponegdje s ljubavnim i religioznim motivima, te kao takve pružaju jasnu sliku ne samo o jednom podneblju, ljudima i vrijemenu, već i njenim osjećajima koji se neminovno iznova i iznova bude, na trenutke im je nemoguće othrvati se, osobito kada je u pitanju odnos i ljubav prema roditeljima, bližnjima, zavičaju. Zavičaju, kako onom u kojem je rođena, tako i prema sredini u kojoj sada živi, a o kojoj s ništa manje osjećaja pjeva i piše. Ljubav prema rodnom zavičaju osobito je istaknuta u pjesmi “Vratit ću se – zemljo moja – mati – mila moja” u kojoj s dozom nepatvorene sjete pjeva ovako: Ni jedna travka – Ničija stopa – Ništa između nas – Samo ti i ja Zemljo moja – I kad te ugledam pred sobom takvu svjetlu – očas u ovoj tmini – zagrlit ću te – I više neću od tebe otići – Mati moja. Autorica u svojim pjesama nerijetko promišlja o smislu postojanja, o strahotama rata, o smrti koja je neminovna, ali u isto vrijeme redajući pjesničke slike i dajući mislima “opipljivost” u riječima, progovara da nije svejedno kako ćemo ga proživjeti i kakav ćemo trag za sobom ostaviti nakon smrti. Za nju je život samo predokus trenutka smrti odnosno trajanja u vječnosti. U pjesmi “Bljeskom u meni moja crkva”, Mila pjeva ovako: A sada – gledajuć’očima kako zvonik omiljene bogomolje pada – kako zvono utihne – i ne biva ga više – postaje moja crkva u meni sve življe i sve veća – uzgoritija i od čvršće građe dobiva oblik – što je više ruše ona se utiskuje više-bolje. I sve je snažnija u mojemu biću – I ona prebiva u mojem bilu – I u mojoj memoriji – joj najbolje. Tako shvatih da je moja crkva u meni – I živa.
Pjesme su joj realne, poticajne, samo ponegdje s natruhama patetike ili nepotrebnom dužinom. Međutim, ovdje je riječ o patetici koja bi na pravom mjestu i u pravom trenutku trebala naglasiti ono što je bitno, a to je u prvom redu unutarnji osjećaj i emocionalno stanje u kojem se pjesnikinja nalazi kada o nečemu piše, a koje je samo pojačano i naglašeno pravim riječima, jer je u poeziji nerijetko raritetnost riječi jedino sredstvo i način da se dočara određeno stanje.
Zbirka pjesama sadrži ukupno šezdeset i sedam pjesama podijeljenih u šest obimom nejednakih tematsko-sadržajnih cjelina: Pjesmama milujem rodnu grudu, K’o i kamen, ravnicu ljubim ovu, Duša posijana u kamen i zemlju, Nosim sebe sa sobom u sebi, Srcem s korijenima srasli, Život u smrti.
Kada bismo pjesme Mile Markov bojili slikarskim bojama i tehnikama, onda bi one zasigurno bile ulje na platnu ili pak akril na staklu jer zahtijevaju od čitatelja strpljenje da proniknu u bit njenih misli i riječi kojima se poigrava, razlijevajući esenciju svojih unutarnjih i izvanjskih doživljaja na papir. Njene pjesme nisu samo puko oslikavanje mjesta, mentaliteta ljudi među i s kojima živi niti njihovih i njenih osjećaja, već i svjedočanstvo vrijemena u kome smo živjeli, a živimo i danas, te univerzalna poruka i pouka koju u sebi nosi poezija te joj se stoga uvijek možemo iznova vraćati otkrivajući u njoj uvijek neke nove svijetove.
Bio – bibliografija
Mila Markov-Španović, (Mali Guber (BiH), 1961.), hrvatska književnica, doktorandica kroatologije, prevoditeljica s francuskog. Živi i radi u Srijemskoj Mitrovici. Studirala je francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i Beogradu. Piše prozu i pjesme. Pjesme su joj objavljivane u rešetarskim zbornicima (Rešearački susreti 2005.-2012.), u mostarskom časopisu za književnost Osvit, kalendaru Subotička Danica, u zbirkama Lira naiva te zbirkama pjesnika Hrvata izvan Hrvatske. Članica je uredništva Biografskog leksikona Hrvata istočnog Srijema, Hrvatskoga akademskog društva, čijom je voditeljicom Odjela za hrvatski jezik i književnost bila u razdoblju od 2002. do 2007. godine. Bila je članicom Odjela za obrazovanje HNV-a.
Djela: Maxima minimis: najkraće latinske i francuske maxime, sentence, izrazi, poslovice i refleksija u hrvatskome i srpskome jeziku, prir. Mila Markov-Španović, Maxima graf, Petrovaradin, 2011.; Libertas mea, zbirka pjesama na hrvatskom i francuskom jeziku, Maxima graf, Petrovaradin, 2011.; Jezik je zapravo domovina, stručna knjiga pisana znanstvenim stilom hrvatskoga jezika, Maxima graf, Petrovaradin, 2011.; Imam ja vrijeme za nas, zbirka pjesama, Srijemska Mitrovica, 2014.