Andrija Kopilović
U dvosveščanom djelu Okom svećenika sabrano je dvije stotine tekstova, kolumni, što ih je od ponovnog pokretanja Hrvatske riječi (2003.) mons. dr. Andrija Kopilović objavio u ovom tjedniku, potaknut uvjerenjem da je upravo danas riječ svećenika potrebnija čovjeku nego ikada prije u ovom svijetu obilježenom patnjom, žalošću, ohološću, egoizmom, ali i strepnjom i nesrećom, fanatizmom, sumnjama i drugim nevoljama, kako bi čovjek podložan raskošnoj potrošačkoj gozbi, uočio i onoga koji je prinuđen sakupljati otpatke jer hoće preživjeti. Budući da čovjek koji raspolaže ne samo velikom stvaralačkom sposobnošću, nego i velikom rušilačkom moći, treba biti potaknut ljubavlju i riječima ljubavi kako bi počeo u sebi tražiti i prepoznavati vrline koje će ga resiti, otkrivati put koji ga vodi prema mudrosti i duhovnosti, te spoznaji važnosti kršćanskoga strpljenja naspram neizbježnih zemaljskih poraza. Pogotovu što je u suvremenom čovjeku veoma prisutna, ali zbog društvenih mehanizama potisnuta i nedovoljno izražena, potreba za zajedništvom, koja je oslonac i potpora ljudima u njihovu stanju krajnje svjetovne otuđenosti. Utoliko prije što čovjek, koji je u svim vremenima bio stavljen pred uvijek istu kušnju: «da umjesto Boga povjeruje zlatu, vlasti i zemaljskim nadomjescima svetoga», danas već može biti i svjedokom uočljivo traženja sklada između religije i znanosti, također, traženja mjesta vlastita jastva, proširenja svijesti i ekumenskoga otvaranja. Je li se to znanost okanila dokidanje religije, ili sada religija uklapa modernu znanost u svoju sakralnu viziju svijeta?
Nestrpljivost u ostvarivanju različitih ciljeva jedna je među mnogim, većini vjerojatno vidljivim, odlikama čovjeka određenog suvremenim društvenim prilikama. Nestrpljivost koja nije samo znak pomanjkanja ili čak nedostatka važne ljudske vrline: strpljivosti i ustrajnosti u kakvu dugotrajnom, možda i mučnom pothvatu, što ne rijetko poprima sva obilježja bešćutnosti i nemoralnosti. kakvo mjesto ima religija danas, kao misaoni sustav i zbroj teologijskih ideja, u tome i takvom svijetu sve više izloženom (prepuštenom?) na milost i nemilost novih i zacijelo privlačnih sredstava priopćavanja, odnosno medija, ako tko tako više voli? još je teže utvrditi kakvo je, uistinu, zanimanje za knjige napisane o tim pitanjima, koje se može biti i kupuju, ali to ne mora biti dokaz i njihove čitanosti. Pri čemu imamo u vidu ne mali jaz između religioznog znanja i religioznog iskustva, te da se knjige o religiji danas ne samo manje čitaju nego i teže pišu.
Bio – bibliografija
Kopilović, mons. dr. Andrija (Bajmak, 10. svibnja 1941.), klasičnu gimnaziju završio na Interdijecezanskoj školi, a studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje završava i magisterij s ocjenom odličan, te se odlučuje za doktorski rad, međutim, subotička biskupija je postala samostalna 1968. godine pa ga je biskup Subotički imenovao na dužnost profesora Biskupske klasične gimnazije Paulinum gdje dva desetljeća pre¬daje vjeronauk i povijest umjetnosti. U isto vrijeme je postao ceremonijar katedrale i kateheta mladih u 7 centara u Subotici. Uz to je dobio na upravu jednu prigradsku župu u biskupskom gradu Subotici (Aleksandrovo). Studij nije mogao odmah nastaviti, ali se stalno bavio znanstvenim radom spremajući mnoga predavanja, simpozije i znanstvene i stručne skupove, a 1989. je inicijator za osnivanje Katoličkog Instituta za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović u Subotici, a kada Subotički biskup osniva 1993. Teološko-katehetski institut imenuje ga prorektorom za hrvatski odjel i profesorom dogmatike, liturgike i crkvene umjetnosti. Član je Katehetskog vijeća i Hrvatske biskupske konferencije, kao i izvanredni predavač na Katehetskom institutu u Dubrovniku Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je na Papinskoj Teološkoj Akademiji u Krakovu 2004. godine. Od 2005. godine je član mirovne međuvjerske delegacije u Bruxellesu, Han-noveru, Berlinu i Meinzu. Poznat je kao ekumenski otvoren suradnik s drugim Crkvama i vjerskim zajednicama. Sudjeluje na međunarodnim skupovima, konferencijama i simpozijima. Pridonio je objedinjavanju Dužijance kao jedinstvene narodno-crkvene svetkovine. Često je pozivan za predavača na tribine i simpozije kako u inozemstvu, tako i u domovini. Bezmalo tri desetljeća je poznata ekumenska Osmina, čiji je on inicijator i animator. Izdao je nekoliko knjiga i priredio više kapitalnih djela drugim autorima.