Živi, a izgubljeni

Milivoj Prćić

Knjiga pripovjedaka Milivoja Prćića, «Živi, a izgubljeni», suvremeni je tekst, živućega i plodnoga autora, koji objavljuje poeziju, prozu, drame, roman, kritiku i publicističke tekstove. U knjizi pripovjedaka «Živi, a izgubljeni», otvara mnoga a pitanja današnjice i svojih suvremenika, ali ne na način «naknadne pameti», već s očitom dobrohotnošću, blagim humorom prema svojim junacima, a gdje-gdje i s malo sarkazma.

Prćić je vješt pisac, i dobro zna iskoristiti prednosti kratke forme, te se mahom usredotočuje na samo jedan događaj, zaplet je relativno jednostavan, a takva je i dramaturška struktura svake pojedinačne priče. Isti, sveden odnos ima i kada gradi svoj odnos prema likovima, i čak ako se neki među njima pojavljuju u više priča, splet okolnosti koji ih povezuje je ograničen, a takav je i vremenski prostor u kojem se ovo događa.

Priče Milivoja Prćiča čitaju se u jednom dahu, što je opća odlika suvremene kratke priče, koja već više tri desetljeća suvereno vlada hrvatskom književnošću. Sedamdesetih su na sceni bili borgesovci, osamdesetih quorumaši a devedesetih carverovci – prema njim se određujući Prćić nastoji pronaći svoje mjesto u suvremenoj hrvatskoj kratkoj priči. Na ovoj se formi, recimo još i to, formiralo više darovitih naraštaja mladih pisaca, danas zrelih stvaratelja koje prepoznajemo i po tematiziranju ni malo ugodnih tema. poput apsurda, odsutnosti logike i besmisla življenja. Prćić, međutim, ovom knjigom svjesno kao da je načinio gestu velikog otklona prema teškim i složenim pitanjima, i kao da je odlučio zabaviti i sebe i svoga čitatelja.

Bio – bibliografija

Milivoj PrćićMilivoj Prćić, (Subotica, 1. listopada 1942.), pripovjedač, romanopisac, dramski pisac, novinar Osmogodišnju školu i gimnaziju završava u rodnom gradu, a Pravni fakultet u Beogradu, gdje pohađa i poslijediplomski studij. Bio je sudac, dopisnik zagrebačkog Vjesnika, ravnatelj subotičke Gradske knjižnice, pravni savjetnik i odvjetnik. Zbog njegovih shvaćanja i sudjelovanja u hrvatskom proljeću M. Prćić je dulje od desetljeća onemogućen rad u pravosuđu, uskraćena mu je mogućnost istupanja u javnosti, objave u tisku, periodici i dr. Prva priča tiskana mu je u subotičkom književnom časopisu Rukovet (5 do 6,1971), potom u Večernjem listu (pripovetke odabrane na natječaju koji je raspisao ovaj zagrebački list 1975,1976, 1977. i 1979), u Startu (također, putem natječaja 1981, 1982. i 1984), u Klasju naših ravni (2002, 2003, 2004, 2005, 2006), a publicistiku u Vjesniku (1971-2), Subotičkim novinama (2001), Žigu (1995, 1996, 1997), Hrvatskoj riječi (2003, 2004, 2005, 2006). U romanu, pripovijetkama i dramskim tekstovima M. Prćić zaokupljen je sudbinom Subotice i Bačke u XX stoljeću, promatra spoticanja pojedinca, osipanje i raspad nekad moćnih i uglednih građanskih obitelji. U središtu njegove pozornosti su zbunjenost i nesnalaženje građanina suočenog s promjenama, sukob pojedinca i vlasti, sudar slobode i autoriteta, ostvaren razornim prodorom oprostačenosti kroz meko tkivo uljuđenog svijeta.

Djela: – Stari zid, Subotica 1992; – Zadnja pošta: Subotica, Subotica 2001; – Salaš u lampašu, Subotica 2004. – I nakon desetljeća, Subotica 2005; – Južno od tranšeja, Subotica 2006; – Pisme za nuz sviću, Subotica 2008., Živi a izgubljeni, Subotica 2012.