Aleksandar Lifka

Aleksandar LifkaAleksandar Lifka (Brasov, 20 svibnja 1880 – Subotica, 12 studenog, 1952), od majke Ernestine i oca Karla. Rano djetinjstvo je proveo u mjestu Žatec (Češka). Srednju školu pohađa u Beču gdje izučava elektrotehniku. Imao je samo pet godina kada mu je umro otac. Majka je uspjela održi obiteljski posao, da vodi putujući muzej i panoptikum, prehrani obitelj i da školuje djecu. U XIX. stoljeću panoptikum nije samo bila izložba koja je prikazivala voštane figure slavnih povijesnih ličnosti i suvremenika toga doba, već slično muzeju, putujući spektakl u kome su se zainteresirani ljudi mogli upoznati s dalekim kulturama, prirodnim vrijednostima, novim znanstvenim dostignućima civilazacije itd . Cilj ovih putujućih panoptičkih muzeja – pa iu slučaju Panoptikuma obitelji Lifka – pored prikaza senzacije, noviteta i novosti, bili su i edukacija, odgoj i popularizacija nauke.Od rane mladosti Aleksandra Lifku privlače novotarije, posebno laterna magika i kromatrop, koje su bile preteče kinematografa. Ove sprave su stvarale iluziju pokretnih slika. Braća Lumière su 1895. godine patentirali prvi kinematograf, a premijerna projekcija je održana u Grand kafeu u Parizu. Kada je saznao da će braća Lumiere održati projekciju u Beču, bilo je to 1897. godine, Aleksandar Lifka je kao sedamnaestogodišnjak prisustvovao projekciji, ao tome je kasnije pričao: “Koliko se sjećam 1897. godine, novine u Beču su dugačkim člancima opisivale premijeru novog pronalaska. Za kartu sam platio jednu forintu. Vidio sam u zamračenoj prostoriji predstavu koja se sastojala od 3-4 kratka filma, koji su meni stvorili dojam živog pokreta. Tada još nitko nije mislio pred kakvom se velikom perspektivnom nalazi film. Prikazni filmovi su bili dugački ukupno 400 metara. Tek 1900. godine, kada sam završio školovanje, mogao sam ostvariti svoje planove. Otac mi je imao muzej. Poslije njegove iznenadne smrti, na moju molbu, majka mi je omogućila izgradnju jednog pokretnog kina. Sa svojom braćom Carlom i Rudolfom sve smo sami isplanirali. Otputovao sam u Pariz da bih tamo prostudirao film i način projekcije filma, odnosno što je sve potrebno za rad. ” Po završetku školovanja, a uz podršku obitelji, Aleksandar Lifka odlazi u Pariz i od naslijeđenog novca kupuje svoju prvu kameru marke Pate (Pathe). Te iste 1900. godine snimio je cara Franje Josipa i caricu Elizabetu koji su posjetili grad gede. Navodno je taj 40 metara dug filmski snimak privukao pažnju Znanstvenog filmskog kazališta “Uranija” iz Budimpešte koje ga je primilo za svog suradnika, a kasnije utjecalo da otvori prvi stacionarni kino u Subotici. Lifka je o tome kasnije svjedočio ovako: “Moj brat Karl ostao je u Austriji, dok sam ja, zajedno s majkom i bratom Rudolfom došao u staru Mađarsku. Sa svojim kinom posjetili smo Budimpeštu. Pošto sam za svoje filmove dobio zlatne medalje, skrenuo sam na sebe pozornost uprave Znanstvenog filmskog kazališta “Uranija” iz Budimpešte. Pozvali su me u Suboticu da tamo otvorim jedan stalni kino, pošto u ovom gradu 1909. godine još nije bilo ozbiljnog kina. U bivšoj zgradi hotela “Hungarija” sam 1910. godine dobio pogodnu prostoriju, preuredio sam je, pa sam 1911. godine otvorio kino pod imenom “Kino Lifka”. Program premijere tiskan je na bijeloj svili.  Kao službeni početak prikazivanja filmova od strane Aleksandra Lifke uzima se 1900. godina. Obitelj Lifka je napravila prvo putujuće kino kazalište s kojim je prikazivala filmske predstave po raznim gradovima. Zadržavanje u nekom gradu je, najvjerojatnije, trajalo toliko dugo koliko je trajalo interes publike. Osim prikazivanja kupljenih filmova prikazivani su i filmovi koje je Lifka snimao u gradu u kojem su gostovali, što je dodatno privlačilo lokalnu publiku. O svom prvom putujućem kinu Aleksandar Lifka je rekao: “Osnovni kostur kina izrađen je od čamovine bez čvorova, koju smo nabavili u Sloveniji, ostale dijelove izradili smo od najboljeg čelika tvornice Styria, polustabilnu parnu mašinu za proizvodnju električne struje od Gareta i Schmidta, motor i dinamo od AEG, žarulje od Kerting, reflektore od firme Weinert i komp. iz Gerlica. Polustabilna parni stroj bila je smještena u specijalno izrađenom vagonu. Isto tako i projekcijski aparat, kao i motor s dinamom. Naš stan se sastojao od dva vagona. Kuhinja se nalazila u posebnom vagonu, pošto se tamo kuhalo za sve nas. Zajedno smo jeli s poslugom. Naš drugi kino je sagrađen 1904. godine. Imao je 580 sjedala i izgledao je sasvim moderno. Nabavio sam od “Braće Pete” iz Pariza jednu aparaturu za snimanje filmova. S njom sam u svim većim gradovima koje smo posjetili snimao filmove. Ponovo smo proputovali, izuzev južne Srbije, današnju teritoriju Jugoslavije. Bili smo iu manjim mjestima. Treći moj putujući kino, koji smo izgradili 1906. godine, imao je 900 sjedala. Ploče originalne snimke nalaze se kod mene. Ovaj kino je bio već pravo kazalište. U njemu su se nalazile stolice, čiji donji dio je bio pomičan, zatim lože prekrivene plišem. Sa vanjske strane bile su lijepo premazane zlatnom bojom imali smo statue rezbarene u drvetu i umjetničke slike. ” U bivšoj zgradi hotela “Hungarija” u Subotici Aleksandar Lifka je 1910. godine započeo preuređivanje prostorija za prikazivanje filmova, a 1911. godine prvi stacionarni kino pod imenom “Kino Lifka” počeo je s radom. U međuvremenu se oženio Subotičankom Eržebet Bek s kojom nije imao djece. Tijekom Prvog svjetskog rata Aleksandar Lifka je bio mobiliziran i poslan na front u Galiciju, gdje je snimio nekoliko filmova. Nakon ranjavanja je raspoređen u Beč gdje je radio u Odjelu vojnog žurnala, a potom u Badenu kao operater u Glavnom SATB austrougarske vojske. Nakon povratka u Suboticu prodao je kino, ali je i nastavio raditi u njemu. Sa suprugom je osnovao poduzeće za distribuciju filmova “Orient film dd”, koje je radilo do početka 30-ih godina. Nakon gašenja poduzeća bio je vlasnik trgovine elektrotehničkom robom i radio aparata. U Jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu čuva se 5 filmova koje je snimio Aleksandar Lifka. Samo jedno parčence filma, dugo svega desetak centimetara, čuva se u Lifkinoj ostavštini u Gradskom muzeju u Subotici. To parče filma je svjedočanstvo o njegovim snimateljskim aktivnostima u godinama Prvog svjetskog rata.  U Gradskom muzeju u Subotici se čuvaju njegove stvari (kamera, projektor, namještaj, slike, fotografije, posuđe, dokumenta i dr.) I dostupne su pogledu posetilaca.Njemu u čast ustanovljena je Nagrada Aleksandar Lifka koja se dodjeljuje na Međunarodnom filmskom festivalu “Palić “. Službenu i privatnu korespodenciju Aleksandar Lifka je vodio na njemačkom, a nešto manje i znatno lošije na mađarskom jeziku. Za vlasti Austro-Ugarske, ali i Mađarske, on je bio Šandor, za jugoslavenske vlasti prije i poslije Drugog svjetskog rata – Aleksandar, a za suprugu i najbliže u okruženju kratko i jednostavno – Alex. Aleksandar Lifka je bio član subotičke slobodnozidarske lože “Stvaranje”, koja je osnovana u Subotici 1911. godine. Politikom se nije bavio, a koliko se može vidjeti iz mnoštva dokumenata, uopće nije bio zainteresiran za bilo kakvo nacionalno opredjeljivanje. Dodavanje nacionalnog obilježja uz njegovo ime bilo bi netočno i neumjesno. Početkom 1944. godine Aleksandar i Eržebet su iz samostana u Budimpešti usvojili Editu i Ibolje Sabo i odgajali ih kao svoju djecu.