Blaško Rajić

Blasko RajicRajić Blaško (1878-1951.) je bio bački hrvatski svećenik, književnik i političar. Rođen je u Subotici. Po završetku studija zaredio se za svećenika 1902. godine, najprije u hrvatskom selu u južnoj Ugarskoj, Dusnok 1902, potom u Santovu 1904. Kapelanstvo nastavlja u rodnoj Subotici, u župi sv. Terezije, sve do 1911, a potom je imenovan za župnika i vodio je župu sv. Roka, u kojoj je ostao do smrti 1951. Autor je molitvenika “Duhovna mana”. U potonjoj je ostvario najveća djela u pastoralnom, društvenom i kulturnom području.  Rano se uključio u preporodna gibanja koja je među bačkim Hrvatima pokrenuo Ivan Antunović, a nakon smrti Paje Kujundžića 1915., on je preuzeo čelnu ulogu među hrvatskim svećenicima u Bačkoj. Do rata je bio pripadnikom bačke Kršćansko-socijalističke stranke, osnovane 1907. Agilno se zalagao za to da Bačka uđe u jedinstvenu južnoslavensku državu, radi čega je putovao u inozemstvo i čak sudjelovao na mirovnoj konferenciji u Parizu. U političkim pogledima se razočarao tijekom stvari nakon 1918. 22. rujna 1919. je bio je sudionikom bunjevačkog poslanstva koje je otputovalo u Pariz na mirovnu konferenciju sa inozemnim diplomatima. Uključio se u politički rad, doduše, kako je rekao, jer su ga okolnosti prisilile na to, sve za pomoć svoj hrvatski narod. Tako je vodio Bunjevačko–šokačku stranku, nakon toga Vojvođansku pučku stranku, a poslije se okrenio Stjepanu Radiću, čiji je HSS gorljivo podržavao. Bio je među istaknutim članovima Bunjevačko-šokačke stranke. Kao član te stranke je na izborima 1920. bio među četvero bačkih Hrvata koji su ušli u Ustavotvornu skupštinu, uz Stipana Vojnića Tunića, Vranju Sudarevića i Ivana Evetovića. Blaško Rajić je ušao kao predstavnik iz subotičke jedinice. Za vrijeme II. svjetskog rata, njegova aktivnost je nasilno prekinuta. Uhićen je i zatočen 12. travnja 1941. kao «kerski plebanoš». Velikomađarski krugovi mu nisu mogli oprostiti što se agilno zalagao za to da Bačka uđe u jedinstvenu južnoslavensku državu. Velikomađarski ekstremisti su ga zatočili u subotičkoj Konjičkoj vojarni, gdje su ga okrutno mučili. Premda je bio na spisku onih Subotičana koji su završili pred streljčkim strojem, odande je izašao zahvaljujući zauzimanju hrvatskog episkopata i samog dr.Alojzija Stepinca. Uz vatikansko posredovanje, interniran je 25. svibnja 1941. godine u budimpeštanski franjevački samostan. Svom redovnom župničkom životu u Subotici se vratio travnja 1943., i tako ostaje do smrti 1951.. Prema svjedočenju pojedinih suvremenika: «Bio je tvrdih uvjerenja i duboki mislitelj».Utemeljitelj je mnogih društava: Katoličko djevojačko društvo, Radničko i učeničko križarsko bratstvo, Prosvetno društvo “Katolički krug”, Dobrotvorna zajednica Bunjevaca i Hrvatska kulturna zajednica, a zajedno s Lajče Budanovića utemeljio je i Maticu subotičku. Zaslužan je što je Dužijancu, dotad samo hrvatski narodni običaj (koji je nastao na salašima), uobličio u crkvenu manifestaciju. Zahvaljujući njemu, održalo se i “prelo” .Pokrenuo je “stare” “Subotičke novine” 1920. godine. Pisao je pjesme, pripovijetke i članke. Njemu u čast se održava manifestacija Rajić dani. Sahranjen u Kerskom groblju.

Njegova djela su:

•    Šta obećaje crvena demokracija? A šta daje?, Subotica, 1908.
•    Velika duhovna manna ili duše hrana u molitvma i pismama za kršćane katolike, Subotica, 1908.
•    Pridslava, pripovist iz početaka kršćanstva, Subotica, 1910.
•    Narodno blago, narodne pjesme i poslovice, Subotica, 1912.
•    Betleehem, pastorska igra u tri čina, Subotica, 1913.
•    Narodno blago, zbirka narodnih pjesama i poslovca, svatovske pjesme, Subotica, 1923.
•    Stari mirotvorci, pripovijest iz doba apostolskog,Subotica, 1925.
•    Našim šorom, pripovijesti, Subotica, 1928.
•    ženidbi, (s Lajčom Budanovičem),poduka, Subotica, 1928.
•    Bunjevčice,crtice iz života bunjevačkih Hrvata, Zagreb, 1936.
•    Slava, ep u 24 pjevanja, Subotica, 1998.