Car Jovan Nenad, o čijem podrijetlu se samo nagađa, je na povijesnu scenu zakoračio kao vođa srpskih oružanih snaga (moguće je – plaćenika), koje su u momentu njegove najveće moći imale oko 15.000 dobro naoružanih i uniformiranih ljudi. Povijesni zapisi kažu da je bio srednjeg rasta, vitak, izrazito “crnomanjast”, s ravnom crnom prugom širokom kao muški prst (biljeg od desne sljepoočnice do vanjske strane desnog stopala), hrabar ratnik, dobar organizator, blagoglagoljiv i uvjerljiv, pravedan i vjerski tolerantan . Bio je pismen i solidno obrazovan, ali bez plamićkih manira i navika. Nije se libio razgovora ni sa carevima, ali se Najugodnije osjećao s vojnicima i seljacima. Mnogi ga smatraju velikim srpske junakom, mada nema dokaza o njegovom etničkom podrijetlu. Nedoumice u vezi s njegovom etničkom pripadnošću posebno izaziva njegov neuobičajeno taman ten, zbog koga je i dobio nadimak “Crni”. Osim toga, običaji koje je uveo na svoj dvor nisu bili srpske, već istočnjački, pretežno turski. Suvremenici ga nisu smatrali posebno religioznim, mada je bio tolerantan prema svim religijama i običajima. Pridjev “srpske” koji se danas dodaje uz njegovo ime, novijeg je datuma. Nakon poraza hrvatsko-ugarskog i češkog kralja Ljudevita Jagelovića od Turaka kod Mohača i njegove pogibije, u južnom dijelu Carstva je zavladala anarhija. Koristeći to privremeno bezvlašće, Jovan Nenad sa svojom vojskom zauzima značajan dio sjevera današnje Vojvodine i proglašava samostalnu državu, s dvorom u Subotici, a sebe proglašava kraljem. Njegova (većinom nepriznata) država je trajala od jeseni 1526. godine do 27. srpnja 1527. godine. Usprkos kratkom trajanju, ova država i sam Car Jovan Nenad i danas pobuđuju pažnju. Kako onim što o njima znamo, tako i onim što ne znamo. Između dva rata, 1927. godine, povodom obilježavanja 400 godina od njegove smrti, u Subotici mu je podignut spomenik, čijem otkrivanju je nazočio Knez Pavle Karađorđević, zajedno s nekoliko ministara. Spomenik je obnovljen i ponovno otkriven 1991. godine. Bitkom na Mohačkom polju 29. kolovoza 1526. godine, Turci su uništili vojsku hrvatsko-ugarsko i češkog kralja Ljudevita Jagelovića, koji je i sam tu poginuo. Poslije ove bitke Ugarska ulazi u kratkotrajnu anarhiju koja ubrzo prerasta u građanski rat između Ivana Zapolje, koji je od strane parlamenta izabran za novog kralja i Ferdinanda Habsburga koga su ugarski plemići uz austrijsku granicu proglasili za svog kralja. Dio otomanske imperije se povlači iz Vojvodine, tako da nastaje razdoblje privremenog bezvlašća, koji koristi Jovan Nenad sa svojom dobro obučenom vojskom. Odakle je došao, kakvog je porijekla i kako je sakupio i izdržavao tako brojnu vojsku, povijest ne objašnjava, odnosno o tome nema pouzdanih podataka. Jedan dio povjesničara ga smatra izdankom neke od loza srpskog despota, dok ga drugi vezuju za crnogorske plemiće od kojih vjeruju da je uzet i odgojen među Turskim velmožama, dok mu treći potpuno odriču slovensko porijeklo. Ovi posljednji dokaz za to vide u običajima i odijevanju koje je uveo na svom dvoru u Subotici, gdje su se dvorani klanjali i klečali pred njim, nosili fesove, a žene sklanjali iz javnosti. Neki, pak, smatraju da je bio vojnik niskog roda, koji je spletom okolnosti okupio sunarodnjake i uspijevao ih izdržava zahvaljujući dobroj taktici koja mu je donosila pobjede, a time i plijen. Zahvaljujući svojoj vojsci koju su većinom činili Srbi, Jovan Nenad preuzima kontrolu nad cijelom Bačkom, kao i nad dijelovima Banata i Srijema, te tijekom jeseni 1526. godine, stvara nezavisnu državu, za čiju je prijestolnicu izabrao Suboticu, gdje se krajem godine okruni i proglašava za cara. Za vrhovnog vojnog zapovjednika postavlja iskusnog ratnika Radoslava Čelnika, za strane izaslanike obrazovanog protestanta Fabijana Literatu i Jovana Dolića iz Iriga, a za palatina i blagajnika plemića Subotu Vrlića, rodom iz Jagodine. Osvojena plemićka imanja su pljačkana, a posjedi su dijeljeni seljacima i zaslužnim vojnicima, što je pridonijelo popularnosti Jovana Nenada, ali i propasti njegove vojske, čiji znatan dio se opredijelio za obrađivanje dobivene zemlje, a ne za nastavak osvajanja. Zauzimanje Subotice toliko je pogodilo subotičkog zapovjednika i plemića Valentina Tereka, da se zakleo da će svojom rukom ubiti Jovana Nenada. Razlog više, svakako je bilo i to što je Ivan Nenad svoj dvor organizirao na zauzetom imanju Valentina Tereka. Nakon uspostavljanja države, vojna moć Jovana Nenada je još više porasla i povjesničari tvrde da je krajem 1527. godine imao oko 15.000 naoružanih i uniformiranih vojnika. Unatoč tome, nakon pola godine Jovan Nenad je bio prisiljen prijestolnicu pomakne u Segedin. Neposredno pred proglašenje nezavisne države, Jovan Nenad je pristao uz Ivana Zapolju i mađarske plemiće. Međutim, to što je nekim značajnim plemićima zaposjeo i time oduzeo imanja u Vojvodini, stvorio je od njih moćne neprijatelje, tako da je ubrzo bio prinuđen i raskinuti savez sa Zapolje. Stoga je, poslije proglašenja za cara, požurio da napravi sporazum s Habzburgovcima, koga su se obje strane dostojno držale do kraja Nenadovog života. S druge strane, njegov savez s Ferdinandom je doveo do ofanzive Zapoljine vojske, pod zapovjedništvom erdeljskog vojvode Petra Perinjija, na teritoriju Jovana Nenada. Car Jovan Nenad pobjeđuje Perinjija prvog svibnja 1527. godine kod Seleš na Tisi, dok se sam Perinji jedva spasio. Nakon ove bitke, oba takmaca za vlast u Ugarskoj jačaju svoje vojske, dok se vojska Jovana Nenada smanjuje, jer se jedan dio ratnika okrenuo mirnodopskom životu u novoj državi. Tako i dolazi do velikog poraza Cara Jovana Nenada na Sedfalskom polju, 1527. godine. Nakon ovog poraza Jovan Nenad se pokušao probiti na zapad kako bi se s preostalim snagama spojio sa snagama Ferdinanda Habsburga, što nije uspio. Atentat na Cara Jovana Nenada je izvršen u noći između 26. i 27. srpnja 1527. godine, između kuća u Tornjos, nedaleko od Sente. Ranjen je puščanim metkom, iz zasjede, a atentator nikada nije uhvaćen, mada postoji nekoliko pretpostavki o njegovom identitetu (po jednima je to bio sitan mađarski plemić Urban, a po drugima Čeh, ili polu Hrvat Sebastijan Vid). Teško ranjeni Car je prenijet u kuću jednog domaćina, koji se ubrzo iskrao i odnio vijesti Ivanovom zakletom neprijatelju, Valentinu Tereku. Na prijevaru i uz obećanje da želi odati posljednju počast Ivanu Nenadu kao ratniku i poštovanom neprijatelju, ušao je u kuću i, dok je bio uz njegovu postelju, odsjekao glavu Ivanu Nenadu. Odsječenu glavu je poslao Zapolje i, po nekima, za to dobio 1.000 dukata. Glava Cara Jovana Nenada je 27. srpnja 1527. godine nataknuta na koplje i izložena na bedem Budimske tvrđave, gdje je stajala tjedan dana, poslije čega je bačena u Dunav. Smrću Jovana Nenada njegovo privremeno carstvo se raspalo, a kasa, odnosno novac i dragocjenosti, nikada nisu pronađeni. Povijest ne bilježi nikakvu naznaku o njegovim potomcima. Više od tristo godina Jovan Nenad je bio potpuno zaboravljen, da bi uspomena na njega bila prizvana u godinama kada su vojvođanski Srbi shvatili da se njihove želje prije ujedinjenja bitno razlikuju od onoga što su ujedinjenjem sa Srbijom dobili. Kasnih dvadesetih godina prošlog stoljeća, “prečanski Srbi” su na razne načine nastojali vladaru i političkim centrima u Beogradu pokažu i dokažu svoj značaj, između ostalog i vaskrsavanju “svojih” značajnih ličnosti, među kojima se Car Jovan Nenad izdvajao kao autohtoni ratnik i vladar , makar i kratkotrajan. Tako je i došlo do prihvaćanja inicijative za podizanje njegovog spomenika u Subotici 1927. godine. Pored Cara Jovana Nenada, spomenik sadrži i figure Fabijana Literate (“literae”) i Subote Vrlića, njegovih najbližih (obrazovanih) suradnika. Zanimljivo je da na spomeniku u Subotici stoji natpis “Tvoja je misao pobijedila”, što bi trebalo značiti da je (ponovo) napravljeno neovisno srpsko carstvo na tlu Vojvodine, ili bar da je napravljena neka nova srpska država na tlu Vojvodine. Ovakva interpretacija najbolje svjedoči o političkom korištenju Cara Jovana Nenada, od koga se nastoji stvoriti simbol Srpskog Vojvodine.