U ponedjeljak 16. studenoga, navršilo se stotinu godina od rođenja Ante Sekulića (1920.-2016.), književnog povjesničara, leksikografa, pjesnika i dopisnoga člana HAZU-a, koji je svojom predanošću i obimnim djelom posvećenim upravo bačkim Hrvatima, nedvojbeno zavrijedio titulu velikana ovdašnje hrvatske zajednice.
Ante Sekulić rođen je 16. studenoga 1920. u Tavankutu, a odrastao je na salašu kod Žednika. O vlastitu djetinjstvu sam Sekulić bilježi: »Na Didinom salašu proveo sam godine svoga djetinjstva, u ozračju mirnoga obiteljskoga života u kojem stric i tete nisu imali majke. Primili su mene, također bez moje Nane. O nama se skrbio, odgajao nas i upućivao Dida, glavar kuće, gospodar imutka.[…]Sjećajući se svoga jednostavnoga, mirnog i lijepog djetinjstva, moram priznati da sam bio pomalo osamljen: salaš je bio podaleko da bih odlazio drugoj djeci ili da bi ona dolazila k meni. Moram napomenuti da u djetinjstvu, sve do pučke škole nisam išao u crkvu, jer je žednička crkva sv. Marka bila daleko[…]Ali Bog je bio u Didinoj kući, u našem salašu. Među nama.« (Razgovori s Antom Sekulićem, 2008.)
Pučku školu završio je u Subotici, te potom postaje pitomac Karmelićanskoga samostana u Somboru gdje završava šest razreda gimnazije, a gimnazijsku naobrazbu završava u Subotici. Osvrćući se na svoj životni put, o razdoblju mladenaštva koje je proveo u Karmelićanskome samostanu u Somboru zabilježio je Ante Sekulić detaljne uspomene i posvetio im veoma dirljive retke, posvjedočivši uvjereno »sve dobro koje me je držalo u životu poteklo je otuda«. Studirao je kroatistiku i klasičnu filologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu. Doktorirao je 1947. godine u Zagrebu s radnjom na temu Govor bačkih Hrvata. U razdoblju između dva svjetska rata surađivao je u Subotičkim novinama, Klasju naših ravni, Subotičkoj matici. Nakon Drugoga svjetskoga rata predavao je u gimnazijama u Sinju, Pazinu, Virovitici i Delnicama. Kao sveučilišni profesor predavao je na Pedagoškoj akademiji u Rijeci, gdje je bio pročelnik katedre za hrvatski jezik.
Dva puta je osuđivan na zatvorske kazne zbog svojih uvjerenja (1947. i 1972.–74.). Prvi puta nedugo nakon Drugog svjetskog rata, 1947. godine kada je uhićen i osuđen na šest mjeseci zatvora pod optužbom da je rušitelj »bratstva i jedinstva«. Drugi puta uhićen je 1972. kao sudionik Hrvatskog proljeća te je osuđen na dvije i pol godine strogog zatvora, kao i dvije i pol godine zabrane javnih nastupa.
Objavio je više od pedeset književnih i znanstvenih djela i više stotina radova u periodici. U svome bogatome znanstvenome radu bavio se istraživanjem jezika, običaja i povijesti bačkih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Njegov rad na istraživanju, bilježenju i znanstvenoj obradbi tema o jeziku Hrvata u Bačkoj ostao je zapisan u sljedećim djelima: Rasprave o jeziku bačkih Hrvata (1997.), Jezikoslovne rasprave (2015.), kao i u brojnim člancima, prilozima i raspravama u znanstvenim i drugim publikacijama. Svoj doprinos dao je i u istraživanju i bilježenju onomastike, osobito u knjizi Osobna imena, prezimena i nadimci bačkih Hrvata, objavljenoj 2006., kao i u djelima Hrvatski bački mjestopisi (1994.), Hrvatski baranjski mjestopisi (1996.) i Hrvatski srijemski mjestopisi (1997.). U svojim brojnim radovima nastojao je osvijetliti i opisati povijest i položaj hrvatskoga jezika u Bačkoj te označiti doprinose svih onih koji su presudno utjecali na očuvanje toga jezika i njegova imena, od Mihajla Radnića,Emerika Pavića, Lovre Bračuljevića, Ivana Antunovića sve do polovice XX. stoljeća.
Uskoro će u Zagrebu biti objavljena i knjiga Mariološke rasprave u kojoj su sabrani Sekulićevi multidisciplinarni radovi čija je tematika vezana uz pobožnost Blaženoj Djevici Mariji u hrvatskome narodu, svetišta kao mjesta njezina štovanja te osobe koje su se u hrvatskome narodu isticale u pobožnosti. Na osobit način obrađena je marijanska pobožnost podunavskih Hrvata. Knjigu je priredio Stjepan Kušar, izdaje ju Ante Marin Sekulić a suizdavač je Katoličko društvo Ivan Antunović iz Subotice.