Dva Hrvata s ovih naših bačkih prostora, Josip Vuković – Đido i Marko Horvacki, su kroz svoj osobni politički angažman i društveno djelovanje u vremenu prije i poslije Drugog svjetskog rata, vodili neprekidnu borbu za afirmaciju i ravnopravnost svoga naroda u jugoslavenskim državnim okvirima (Kraljevina SHS i FNRJ). Na ovoj fotografiji iz obiteljskog albuma pok. odvjetnika Milivoja Prćića, snimljenoj u Klaićevoj ulici u Zagrebu (kako stoji na njenoj poleđini, datum 25. ožujka, godina ne potpisana), pored dvojice istinskih hrvatskih velikana (Đido prvi s desna, Marko prvi s lijeva) nalaze se i Markova najstarija sestra Liza i jedan, nažalost autoru ovoga teksta nepoznat mlađi muškarac.
Razlog njihovog posjeta glavnom gradu Hrvatske zasigurno je bio vezan za određenu političku aktivnost, jer su njih dvojica cijeloga svog života gotovo svaki slobodan trenutak koristili za kontinuirane ‘bitke’ u želji i namjeri ispunjenja davnašnjeg cilja svih Hrvata. A za ravnopravnost su se borili, kao izuzetno respektirani ljudi u svom radnom i političkom djelovanju, u najvišim državnim instancama u koje su legitimno birani izbornom voljom naroda.
Nemojmo nikada zaboraviti da je Josip Vuković Đido bio jedini Subotičanin koji je obnašao dužnost narodnog zastupnika u Skupštini Kraljevine Jugoslavije, senator Banovine Hrvatske u razdoblju od 1939.-1941.godine, a nakon oslobođenja i sudionik Ustavotvorne skupštine FNRJ 1945. godine. Rodio se u Gornjem Tavankutu 1890. godine u imućnoj obitelji Vuković – Farkašević, završio sedam razreda Gimnazije a ženidbom za Mariju Grgić iz Bikića dobio je 100 lanaca kvalitetne bačke zemlje u miraz odselio u ovo obližnje mjesto na mađarskoj teritoriju nekadašnje Austro – ugarske monarhije. Kao optant, nakon potpisivanja Trianonskog ugovora, s obitelji se naselio u Subotici i započeo svoje političko djelovanje, koje je trajalo sve do njegove smrti 1951. godine. Isprva je bio član Bunjevačko Šokačke stranke, a potom jedan od lidera Hrvatske seljačke stranke na ovim prostorima čiji je članom postao 1926. godine i do kraja ostao vjeran njezinim načelima. Zbog neslaganja sa svim prije ratnim vlastima i kritičkih napisa u listu Neven, bio je često zatvaran i osuđivan, a zbog svojih demokratskih uvjerenja nije želio sudjelovati u jednopartijskom djelovanju Ustavotvorne skupštine FNRJ, nakon rata je bio poslat u logor Knićanin.
Marko Horvacki je rođen 1913. godine u Subotici, sin Martina Horvackog osnivača nogometnog kluba Bačka i glavnog arhivara grada, završio je Gimnaziju i Pravni fakultet u svom rodnom mjestu.Politikom se počeo baviti odmah nakon svršetka studija, (dopredsjednik mladeži HSS), aktivan je član Hrvatskog kulturnog društva i Pučke kasine. Tijekom drugog svjetskog rata bio je sudac u Dugom Selu (Hrvatska), a nakon oslobođenja postaje sucem Okružnog suda u Subotici. Biva izabran za Okružnog javnog tužitelja 1948. godine sve do donošenja Ustavnog zakona (1953.) i uvođenja komunalnog sustava , kada je izabran za prvog predsjednika Gradskog narodnog odbora (adekvatno današnjoj poziciji gradonačelnika). Također je obnašao dužnost stalnog zastupnika u Vijeću Republika i započeo borbu za uvođenje hrvatskog jezika kao ravnopravnog u svim subotičkim i prigradskim školama.Unatoč velikoj hajci koja je pokrenuta protiv njega, bio je primoran odstupiti s ‘gradonačelničkog mjesta’, nastavio je svoje djelovaje kao zastupnik u Skupštini Srbije, a potom je izabran za suca Vrhovnog suda Vojvodine i preselio se s obitelji u Novi Sad. U glavnom gradu Vojvodine je umro 1995. godine, gdje je i pokopan u oviteljskoj grobnici, skupa sa svojom suprugom Anicom, rođ. Srčić, koja je bila rodom iz Bajmoka.
Ova stara fotografija, utjecajem vremena, može izblijediti, ali sjećanje na ove dvije velike osobe iz našega naroda, nikako ne smije.
Njihovim djelovanjem utrte su prve staze za današnju legitimnu ravopravnost hrvatskog jezika i njegove uporabe u svim javnim sferama i obrazovanju.