Ovaj Etno kamp Hrvatske čitaonice pomalo i jubilarni – peti po redu. Kao i obično Etno kamp je bio posljednjeg tjedna u kolovozu. Ovoga puta to je bilo od 27. do 31. kolovoza. 2012. godine. Tih tjedana temperature su bile veoma visoke. Iako je bilo predviđeno da Etno kamp traje isključivo u po podnevnim satima, svaki dan se, iz opravdanih razloga, pomjerao početak ili kraj druženja (a ponekad i oba). Konstatirali su da je ovo prekratak period za kamp, iako su organizatori tvrdili suprotno. Jednoglasno su zaključili da bi svi voljeli da kamp traje malo duže.
U Etno kampu je bilo staro društvo iz prethodnih kampova, ali bilo je i dosta „novih“ prijatelja koji nastavu pohađaju na hrvatskom jeziku. Čak ih je petoro svaki dan putovalo iz Đurđina. Te godine, na kampu je prisustvovalo oko pedesetoro djece. Ponešto su naučili, puno toga vidjeli, naravno nešto sami napravili a najviše se družili. Tako je to svake godine pa i u petom po redu etno kampu.
Te godine, u Etno kampu, djeca su uživala u pripremi domaćih kiflica i pogačica uz majstora kuhara Mirka i pekare „Micko“. Oni koji vole raditi s drvetom, radili su ljestve, držač ključeva, klupice, stolice i predmete iz mašte, ali izradili su i stalni kalendar. Pored toga, radili su i fantastične šarene narukvice od konca, pravili cvjetne lopte od puno malih papira, i od raznih materijala (slame, zrnevlja, slamčica…) pravili su Gradsku kuću.
Pored igrica koje su bile pripreljene ili su ih sami organizirali, učesnici ovog kampa su imali nezaobilazne plesne radionice gdje su se okušali u folkloru i modernom plesu. Nekima je to bilo prvi puta, ali su se svi dobro pokazali. Pjesma je također imala važno mjesto u kampu. Pjevali su narodne pjesme ali i duhovnu glazbu te su uz pomoć „Proroka“ naučili pjevati nekoliko duhovnih pjesama kako bi slavili Boga na misi koju je, u dvorištu Hrvatske čitaonice, za njih služio vlč. Andrija Anišić.
Poznato je da Etnokampovci jedan dan moraju provesti na izletu. Nakon Đurđina, Bunarića, Tavankuta i Bikova 2013. godine obišli su Čikeriju i salaš obitelji Šimić. Iskoristili su taj dan za razne igre u prirodi, šetnju i izradu narukvica. Međutim, tavankutski župnik vlč. Franjo Ivanković je saznao da su etnokampovci na Čikeriji i pozvao ih na čikerijanski ručak, nakon čega su djeca bila izuzetno zahvalna. Jedna od najinteresantnijih radionica je bila dramska sekcija. Međutim, u Etno kampu se uvijek nešto i nauči iz naše povijesti. Saznali su da su prije sto odnosno stopedeset godina rođeni hrvatski velikani u Vojvodini koji su puno učinili za hrvatski narod. To su Ante Evetović Miroljub, Ana Bešlić, Ante Jakšić, Ivan Kujundžić i Balint Vujkov.
I ovaj kamp Bernadica Ivanković i Katarina Čeliković nisu mogle same napravit pa je išlo s mobom. Pomoći je bilo s više strana te svima zahvaljuju. S njima su bile učiteljice Biljana Vojnić Hajduk, Danijela Romić, Tanja Dulić, Sanela Molnar te odgajateljice Ivana Kolar, Anica Čipak, Biljana Kujundžić, Miljana Boić, ali i uvijek spremna za posao baka Veronika Evetović, Jozefa Skenderović, kao i vrijedna Melita Bašić Palković sa svojom obitelji i nove mlade snage, Ivona Francišković i Kristina Ivković. Tamburaše je pronašao među etnokapmovcima i uvježbao ih Nenad Temunović, a u ime „Proroka“, s djecom su radili Anita Kovač i Nikola Bašić. Ozvučenje je pripremio Toni Manhart.
Veliko hvala svim obiteljima koje su darovale voće: Zlati Zelić koja je pekla mekike, PU „Naša radost“, Hrvatskom nacionalnom vijeću i Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata na logističkoj potpori kao i Gradskoj biblioteci Subotica, kao i svima ostalima koji možda nisu pomjenuti. Na koncu bogatog petodnevnog druženja za njihove roditelje, majke, dide, braću, sestre i druge drage goste priredili su završnu priredbu na kojoj su pokazali što su sve radili i naučili u kampu. Istodobno su organizirali i prigodnu prodajnu izložbu njihovih uradaka. Posjetili su ih mnogi važni gosti. Sve ih je pozdravio Mato Groznica, zamjenik pokrajinskog tajnika za propise, upravu i nacionalne zajednice. Bila je i Anđela Horvat, što pri Hrvatskom nacionalnom vijeću skrbi za njihovo obrazovanje, te Ljiljana Dulić Mesaroš iz Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Bio je s njima i Ivan Karan, ravnatelj NIU „Hrvatske riječi“, Dragan Rokvić, upravnik Gradske knjižnice, vlč. Dragan Muharem, urednik „Zvonika“ i vlč. Andrija Anišić.