Lira naiva (2010)

Lirika poruke i susreta

Raduje me što i ove godine imamo u rukama još jednu riznicu naših pjesnika — Lire naive. Uistinu je radost kada se ubiru plodovi, a još veća kada se oni sređuju i prikazuju kao dar na stol naše kulture. Pisana riječ tako ostaje trajno prisutna kao ponuda i poziv da, slijedeći misli koje iščitavamo, i sami osjetimo susret s dragim osobama koje su imale i nadahnuća, ali i hrabrosti podijeliti s nama svoje najintimnije doživljaje, misli i poruke. U povijesti duhovnosti, među ostalim, postoje i dvije struje od kojih jednu nazivamo duhovnost odozgor, a drugu duhovnost odozdo. Duhovnost odozdo znači da nam Bog ne govori samo u Bibliji i u Crkvi, nego upravo po nama samima, po našim mislima i osjećajima, po našem tijelu, našim snovima i navlastito po našim ranama navodnim slabostima. Osjećajući da nam duh vibrira na poticaje nadahnuća, čovjek koji je duhovan, neće prezreti tu vibraciju nego će ju pokušati prenijeti u njemu vlastiti jezik i način izražavanja. Jedan od najiskrenijih priopćavanja je pjesnička forma. Zašto? Jednostavno stoga što je nadahnuće, doživljaj ili misao obučena u najljepše ruho. Lirika je uvijek visoki domet duha. Uopće se ne postavlja kriterij je li nečiji izričaj antologijski vrijedan ili je vrlo jednostavan. U ovom našem pristupu je uvijek bitno osjetiti čovjeka i vibraciju njegova duha i poštivati tu slobodu. Čak i nije cilj vrednovanja koliko susretanja s nadahnućem i porukom svakoga od vas koji je pokušao ponuditi svoju nutrinu u lirskoj formi. Tako je ova sad već tradicionalna serija knjiga Lire naive postala nezaobilazna stvarnost našeg kulturnog stvaralaštva. Ja bih rekao još više, našeg duhovnog bogatstva. Ponajprije bih reagirao na istinitost doživljaja i poruke. U našoj duhovnosti uistinu se osjeća poruka Nazarećanina: Istina će vas osloboditi. Doživjeti nečiju istinitost, iskrenost pravo je bogatstvo. Ono što me uvijek zadivljuje je trud svakoga od pjesnika: izreći istinu lijepom riječju. Bio to standard hrvatskog jezika ili naša lijepa ikavica, ljepota je svejedno netaknuta.

Konačno, ono što me najviše raduje je poruka. Poruka je za svakoga od nas koji čitamo ove stihove, najbolja veza susreta osobe s osobom. U ovoj civilizaciji gdje je sve manje susreta, ovakva knjiga nas samo veseli jer omogućuje susret. Georges Bernanos opisuje u dnevniku jednog seoskog župnika kako nas sva razočaranja, vlastita zloba, grijeh, na kraju vode k Bogu. Na riječi koje mu dobacuje grofova kći: „Kad me život razočara, onda mi je to potpuno svejedno. Osvetit ću se i zlo ću vratiti zlim”, on joj odgovara: „U svakom trenutku naći ćete Boga… jurnite dakle, samo naprijed, uvijek naprijed, tako dugo dok to želite: jednog dana zid mora pasti, rastvorit će se sve brane koje vam sada zatvaraju nebo.” Ovi stihovi imaju istu poruku. Samo naprijed, i još naprijed da bismo dobrim savladali zlo. Poruke doživljaja duha, pa i rodoljublje i pejzaži, sve je to u službi povjerenja prema čovjeku s kojim komuniciramo. Lirika služi i tome da se više pomirim sa samim sobom i s braćom oko sebe. U pjesničkoj formi izrekao sam ono čemu se radujem ili što me boli, stoga mogu lakše i bez predrasude pristupiti drugima. Ljepota pisane riječi sastoji se u tome da sobom zaboravimo sebe i darujemo nešto drugima. Neka je ovaj sveščić dar na dlanu za sve nas.