Lazar Francišković
Kamo spada iskustvo iz prostora jezika, egzistencije, pjevanja i promišljanja svijeta Lazara Franciškovića što ga je pretočio u svoja djela, napose u knjigu Eseji? Gdje mu je ishodište? U kojoj poetološkoj i stilsko-paradigmatskoj praksi? Ima li ono doticaja, nadasve s tradicijskim poimanjem i mišljenjem svijeta, ili je, i u kojoj mjeri, u suglasju sa, u dvadesetom stoljeću, dominantnim modusima povijesnih avangardi i njihovim osporavateljskim intencijama, koje su se očitovale na poetičkoj razini kao poništavateljski ili prevrednovateljski stav, kako glede tradicije, tako i naspram aktualnih umjetničkih stanja i kretanja, drukčije estetičke i etičke orijentacije. Sadrži li ono u sebi zametak ili elemente prethodećih ideja? Hoće li, možda, utjecati, ili pridonijeti, stvaranju budućnosne umjetnosti i misli o čovjeku? Rijetko kada se može pružiti jednoznačan odgovor na ova pitanja, a u Franciškovićevu slučaju, navedeni pristup, čini se, ne bi nas ni približio traženom i očekivanom odgovoru. Zašto je tomu tako? Moglo bi se reći jer Francišković nastoji uspostaviti vlastito, sebi primjereno shvaćanje o lijepom i poetološkom u pjesništvu. I jer je odlučan svojim, kako sam kaže, nedopisperom, obraniti i očuvati grad, kojega očito – voli, do kojega mu je stalo, radi kojega i kojemu ispisuje svoju lapidarnu, suspregnutu liriku, prozu, eseje …
Bio – bibliografija
Lazar Francišković, (Subotica, 4. VII. 1948.), pjesnik, esejist i romanopisac. Osnovnu školu i gimnaziju završava u Subotici, gdje pohađa studij na Ekonomskom fakultetu. Od sedamdesetih godina XX. stoljeća objavljuje u časopisima Rukovet, Üzenet, Polja, Dometi, Klasje naših ravni i drugim knjiž. publikacijama. U stihovima i prozi, koje odlikuje meditativne sjeta L. Francišković uspostavlja dijalog s ljepotom bačke ravnice, rasutim salašima, samoćom i tradicijskim reliktima predaka. Sukladno tematici u njegov standardnojezični leksik, utkane su dijalektne riječi i izrazi, gdjekada i cijeli odlomci, tragom skrbi za bačku bunjevačku ikavicu i lokalitete užeg zavičaja. Između njih i svakodnevnog okruženja skriven je pojedinac sa svojom intimom, u njoj pjesnik nastoji pronaći amalgam središta i ishodište svakog pravaca kretanja.
Djela: Zov reči (ciklus Mrginj, s V. Đurićem i I. Manđusovim) (1977.); Utva bez krila (1980.); Biblioteka, Gradska kuća, Fontana (1998.); – Stara crkva (2000.); – Skaska o vatri (2003.); Hodočasnik (2003.); Hodočasnik II (2006.); Prelistali smo za vas (2007.); – Graal (2008); Di, čuje pisma divojačka i po koja suza (2009.). Eseji (2012)