Tribinu “Izazovi Milanskog edikta danas”su organizirali Subotička biskupija, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Otvoreno sveučilište, a moderator je bio vlč. Dragan Muharem.
Ekumenizam
Temelj i polazište da se bez straha uđe u ekumensko djelovanje i proces jest vjernik koji je siguran u svoj vlastiti, i vjerski i nacionalni identitet. S druge strane, siguran identitet, nacionalni i vjerski, uvijek može biti obogaćen drugim identitetom i drugom vjerskom i nacionalnom pripadnošću, rekao je teolog prof. dr. sc.Niko Ikić na tribini u okviru ciklusa „Izazovi Milanskog edikta danas“ koja je održana 3. listopada 2013. godine. Tema ove posljednje, šeste tribine održane u Pastoralnom centru „Augustinianum“ bila je „Milanski edikt i ekumenizam“, a pored profesora ekumenske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, mons. Nike Ikića, uvodničar je bio i sociolog religije s Filozofskog fakulteta u Nišu, docent dr. Dragan Todorović.
„Za mene je najbolnije pitanje ekumenskoga djelovanja kada se ulazi na ekumensko polje s krivim argumentima, s krivim ili iskrivljenim alatom. Onda oni oru, kopaju, a zapravo režu korijen ekumenizma, režu ono bitno, i zato smatram da bi ekumenizam kod nas prije svega trebalo u bazi dobro promisliti, prostudirati i razgraničiti što jest, a što nije ekumenske naravi, i to raščistiti. Mislim da se na tom planu javljaju jako veliki uzroci koji se zloupotrebljavaju kao izvori i sredstva za utjerivanje straha i za odbijanje od ekumenskog djelovanja“, rekao je Niko Ikić i dodao da svatko tko je nacionalno i vjerski svjestan neće pristupiti ekumenizmu ako bi to značilo negaciju vjerskog i nacionalnog identiteta. Međutim, to su krive interpretacije ekumenizma, ekumenizam to ne traži. Ekumenizam je, isto kao i Crkva, nadnacionalna stvarnost. Uvijek moramo osvješćivati da Isus nije ustanovio državu, naciju, nego je ustanovio crkvu, a crkvu ne ustanovljuje nacija nego krštenje. U crkvi ima mjesta za sve nacije i sve narode, ustvrdio je Niko Ikić.
Život u multikonfesionalnim i višereligijskim sredinama je prednost, a Subotica i Vojvodina su možda najbolji primjer za to u Srbiji, rekao je sociolog religije docent dr. Dragan Todorović, s Filozofskog fakulteta u Nišu.
„Poanta mog predavanja jest imperativ ekumenskog djelovanja na lokalnoj razini i to ekumenskog djelovanja koje dolazi iz baze, koje biva potaknuto prije svega crkvenim velikodostojnicima, ali ne samo njima, nego i samim vjernicima koji kroz praktično djelovanje, kroz život prema kršćanskim načelima, prema adekvatnom ekumenskom i religijskom ponašanju i životu, daju primjer zapravo što je to ekumenizam“.
Todorović je rekao da je jedan od najvećih zagovornika ekumenskog djelovanja srpski patrijarh, bez obzira što to ne nailazi na dovoljno adekvatan odjek u sinodu Srpske pravoslavne crkve, pa čak i nekih drugih pravoslavnih crkava u svijetu.
“Mislim da je od vitalnog značaja pokušaj lokalnog svećenstva inih kršćanskih denominacija da pokušaju osobnim primjerom, prije svega unutar vlastitog djelovanja, samim vjernicima približiti bitno značenje ekumenskog djelovanja. Kad se to bude dogodilo, vjerojatno mogu biti prebrođene sve one prepreke koje inače stoje na tom mukotrpnom putu praktičnog zaživljavanja ekumenskih ideja koje postoje u kršćanskom svijetu, pa i ovdje u Srbiji“.
Da je pravog kršćanskog odgoja i vjerovanja, mnoga od ovih pitanja, koja su zapravo prepreke ekumenskom djelovanju, ne bi došla na dnevni red. Zato se postavlja pitanje istinske utemeljenosti u Crkvi, i vjernika u Srbiji i vjernika u Hrvatskoj, to jest što je ta revitalizacija religioznog o kojoj masovno govorimo, a ne prepoznajemo ju na terenu.
Todorović je istaknuo da se, je li neko vjernik ili nije, ne potvrđuje deklarativnim izjašnjavanjem, nego deklarativnim djelovanjem i praktičnim ponašanjem. Kad se budu ujednačile te dvije stvari, kad ne bude disproporcije između onog što govorimo i onog što radimo, vjerojatno neće biti ni prepreka za ekumenizam, rekao je Todorović.
„Milanski edikt i kršćanski korijeni Europe“
Iako je dio europskih društvenih vrijednosti usko vezan za kršćansku tradiciju, Europa kao pojam i čimbenik u najširem smislu ne temelji se na kršćanstvu, i ovo je bila misao vodilja tijekom V. tribine pod nazivom „Milanski edikt i kršćanski korijeni Europe“, u okviru ciklusa „Izazovi Milanskog edikta danas“, koja je održana 5. rujna 2013. godine u Pastoralnom centru Augustinianum u Subotici. Na tribini su govorili su teolog dr. sc. Ivica Ivanković Radak, te prof. dr. sc. Alpár Losoncz, filozof iz Novog Sada, a moderator je bio prof. Tomislav Žigmanov.
Europska unija predstavlja stanovitu vrstu razumijevanja kapitalizma. Dakako, poštuje se i liberalna demokracija, ali prema dr. Alpáru Losonczu, prevagu ipak odnosi razumijevanje kapitalizma.
„Svaki put kada kapitalizam legitimira vlastite rezultate, poziva se na ljudsku prirodu. Napokon živimo u takvoj epohi gdje nema nikakvih ograničenja niti prepreka da se, eto, blaženo ostvari ta naša priroda. To je za kršćanstvo neodrživo. Toliko je to daleko od kršćanstva gdje je poanta u nečem suprotnom. Ako dođe do izbavljenja, do one eshatološke eskalacije povijesti, onda će se naša priroda promijeniti, a ne ostvariti. Između te dvije stvari nema kompromisa.“
Velika je vremenska razlika između nastanka kršćanstva i Europe. Kršćanstvo je nastajalo u vrijeme kada Europe još nije bilo, i zato se ne može govoriti da je kršćanstvo europsko, tvrdi dr. Alpár Losoncz.
Političke teorije koje uokviruju nastanak Europe ukazuju na dva čimbenika. Jedan je problematika neprijatelja, kojom se jasno razdvaja unutrašnji, teološki neprijatelj oličen u Židovima i vanjski, politički, oličen u Muslimanima, ukazuje dr. Losoncz.
Jedan od razloga zbog kojeg se vrijedi danas boriti za kršćanstvo, i to u jednom renoviranom obliku, a predstavlja drugi čimbenik uokvirivanja nastanka Europe je maksima univerzalnosti, ističe također Alpár Losoncz. Ključna je to stvar koju je kršćanstvo uvelo u ljudske civilizacijske matrice. Riječ je zapravo o tome da ne postoje niti Grci, Židovi, niti Muslimani ili kakve slične podjele, već su svi pred Bogom jednaki.
Također, ogromna je razlika između današnje globalizacije i kršćanske univerzalnosti, upozorio je dr. Losoncz.
Europa je danas i kršćanska. Ali, iako nije posljedica isključivo kršćanstva, njegovi su zasadi uvelike određivali putove europskog nastanka, rekao je dr. Ivica Ivanković Radak.
Situiranje vjere i rješavanje ovoga pitanja unutar države, te mogući ishodi takvoga situiranja, tema je na koju je on stavio naglasak.
„Prvi tip toga sustava i uređenja odnosa označen je postojanjem jedne dominantne vjeroispovijesti, koja bi se mogla, uvjetno rečeno, nazvati državnom crkvom. S druge strane postoje sustavi zasnovani na strogoj razdvojenosti države i crkve. Treći model u tom uređenju odnosa države i crkve jest razdvojenost ova dva entiteta, uz istodobno prihvaćanje mnoštva zajedničkih zadaća. U tim su aktivnostima država i crkva povezani.“
Ugovori između crkava i vjerskih zajednica s jedne strane i države s druge, u mnogim zemljama igraju važnu ulogu, istaknuo je Ivanković Radak.
Na ovaj se način bolje definiraju mjerodavnosti državne i crkvene uloge u društvu. Redovito se događa i to da ugovor sklopljen s jednom vjerskom zajednicom, osobito ako je malobrojna, podrazumijeva primjenu i načela pozitivne diskriminacije, dodao je dr. Ivica Ivanković Radak.
Tribinu su zajednički organizirali Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotička biskupija i Otvoreno sveučilište Subotica. Posljednja, šesta po redu tribina u okviru ciklusa „Izazovi Milanskog edikta danas“ bit će održana početkom mjeseca listopada 2013. godine.
„Milanski edikt i aktualnost vrijednosti tolerancije“
Koliko je suvremena tema tolerancije pokazali su predavači prof. dr. László Németh, biskup zrenjaninski, tajnik Međunarodne biskupske konferencije Svetog Ćirila i Metoda i prof. dr. Đuro Šušnjić, sociolog iz Beograda na drugoj tribini u okviru ciklusa „Izazovi Milanskog edikta danas“ održanoj 4. travnja 2013. godine u Pastoralnom centru Augustinianum u Subotici, koju su organizirali Subotička biskupija, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Otvoreno sveučilište.
Biskup Németh je podsjetio kako je glavna značajka Milanskog edikta bila u tome što je kršćanstvu, ali i svim drugim religijama, omogućio pravni položaj jedan položaju starorimskih vjerskih učenja i praksi. Svima je podarena sloboda ispovijedanja vjere bez posljedica za civilni status i temeljna prava. Uz to se vežu pojmovi kao što su sloboda, savjest i tolerancija. Tolerancija se uobičajeno određuje kao svjesna odluka da se prihvaća i ne sprječava govor ili djelovanje koje nije svojstveno za sve subjekte jedne društveno-političke zajednice ili religijske grupe, zbog respektiranja autonomije onih koji su drukčije orijentirani. Sloboda i tolerancija susreću se u svakodnevnom životu. Djelomično i zahvaljujući principu tolerancije, svatko u društvu ima zagarantiranu slobodu, što je temeljno načelo zapadne civilizacije. Međutim, rekao je biskup Német, sloboda i tolerancija ne moraju uvijek ići ruku pod ruku i među tim principima može doći do velikih napetosti. Zato je za ravnotežu između slobode i tolerancije veoma važna uloga savjesti. Drugi vatikanski koncil opširno opisuje savjest kao objektivni zakon, koji ne stvara sam čovjek, on je dar Božji. U zaključku, biskup Német je naglasio ulogu dijaloga među različitim akterima društva, religijskih zajednica. Drugi vatikanski koncil je prihvatio princip dijaloga kao jedan od najvažnijih temelja suživota u pluralističkom svijetu različitih religija, društvenih vrjednota, grupacija i svjetonazora. U ovom svijetu, koji postaje sve zamršeniji, gdje se mijenjaju politički i ekonomsku sustavi, koji su vodili svijet u posljednjih sedamdesetak godina, tolerancija je itekako aktualna. Ona je jedan od temeljnih principa i vrijednosti ne samo zapadne civilizacije, nego bi trebala biti graditeljicom jedne sigurnije i bolje budućnosti cijele ljudske obitelji, zaključio je predavač.
Govoreći o situaciji u Vojvodini, biskup Német je rekao kakotolerancija u svakodnevnom suživotu različitih religija postoji, iako to nije na onoj razini kakva je postojala prije raspada Jugoslavije: „Ta životna tolerancija, ja bih rekao tolerancija na prvoj razini, zaista postoji, ali ne kao što je nekada postojala, jer je tada država, pod čijom je kontrolom bila i religija, nastojala očuvati suradnju među glavnim crkvama. U međuvremenu je rat donio druge probleme koji još nisu razriješeni, ima još svježih rana, i sve to naravno utječe i na ekumenizam… Moglo bi se reći da je na najvišoj razini suradnja među crkvama odlična – tu su međusobni posjeti, čestitke za blagdane, predsjednik, primjerice, posjećuje katoličkog nadbiskupa, odlazi na mise za Uskrs i Božić, izmjenjuju se čestitke s vladikama – ali mislim da je to previše formalno da bi moglo riješiti neke otvorene probleme. S druge strane, na onoj srednjoj razini, koja bi trebala biti temelj teološkog razgovora, i suradnje na socijalnom planu – znamo da je Srbija pritisnuta teškim siromaštvom – tu nema gotovo nikakve suradnje, i to je slaba točka“, kaže biskup Német.
Sociolog profesor Đuro Šušnjić je primjerima pokazao kako u svim velikim religijama postoje univerzalni temelji i vrjednote među kojima su tolerancija, pravda, ljubav, mir – te postavio pitanje otkuda onda sukobi ako sve religije zastupaju iste vrijednosti. Sukobi i netrpeljivost dolaze iz religijske ideologije, kada se vjera stavlja u službu ograničenih interesa. Kada dođe do govora mržnje, treba tražiti rješenje u toleranciji: Ako ne mogu jedni s drugima, mogu jedni pokraj drugih, a ne moraju jedni protiv drugih. Čovjek je tolerantan tek kada nešto usvoji od drugog čovjeka koji se s njim ne slaže, tvrdi dr. Šušnjić. Vrijednost tolerancije je u uskoj vezi s dijalogom kultura uopće, a antropološka istraživanja pokazuju da sve kulture velikom većinom posuđuju iz drugih kultura.
Posuđivanje je tradicija, pri čemu se se ne gubi na vrijednosti kada dijeliš nešto s drugima. Na žalost, ljudi su danas bliskiji stvarima te ekonomija brzo prolazi ali su udaljeni jedni od drugih. Tolerancija pak nije tek podnošenje nekoga već to znači nositi drugoga u sebi, saviti gnijezdo u njegovoj duši i produbiti sebe njegovim iskustvima, rekao je prof. Šušnjić.
„Često se ističe kako je naš narod pobožan, ali to nije istina, jer ta pobožnost nema duboke korijene ni u pojedinačnoj duši ni u kolektivnoj svijesti. Mnogo je poganstva u vjeri koju demonstrira naš vjernik – naši ljudi ne žive po kršćanskim već plemenskim normama. Uzvišene kršćanske vrijednosti jednostavno nisu dio te vjere. Suočeni smo s eksplozijom poganske i magijske svijesti i religioznosti. Mi imamo kršćanstvo, ali nemamo kršćane, jer naši vjernici ne poštuju ni elementarne vrijednosti koje nalaže kršćanstvo, poput onoga „ne laži“ i „ne ubijaj“.
Možda mi još uvijek nismo ni svjesni okova kao što su stereotipi, predrasude, tradicionalizam, nacionalizam, autoritarni mentalitet, antiintelektualizam i jezični obrasci. Mi nismo svjesni ni toga koliko je naš jezik zatrovan politikom. Na našem jeziku se još može samo lagati. A u političkom životu to je i ostvareno“, navodi profesor Šušnjić.
Naše vrijeme je vrijeme netrpeljivosti koje je vidljivo ne samo u sve češćim grafitima, nego i u istraživanjima među beogradskim srednjoškolcima koja su pokazala da 65 posto njihovih vršnjaka ne mogu smisliti nikakav odnos s Albancima, 48 posto ih mrzi Rome, 43 posto ne podnosi Hrvate, a 40 posto ima odbojan stav prema Židovima. Prof. Šušnjić smatra kako se ovakav stav ne može pripisati religiji, koja se temelji na ljubavi, toleranciji, istini i pravdi, već je to posljedica ideologije koja je tu djecu zapljusnula u obitelji, vršnjačkim skupinama, medijima i od političara.
Moderator tribine, vlč. Dragan Muharem je zaključio kako je tolerancija vrlina koja je stasala u religijama, s čime se složio i drugi uvodničar, prof. Šušnjić rekavši kako je važno znati da u razmišljanjima nema granica, ali ih uma u ponašanjima odnosno u činu. Voditi tolerantan razgovor o svakom pitanju znači ugrađivati osobne i posebne interese u opće dobro.
Održana prva tribina u ciklusu „Milanski edikt u izazovima današnjice“
Središnja proslava obilježavanja 1.700 godina od donošenja Milanskog edikta,kojim je ustanovljena vjerska ravnopravnost i sloboda ispovijedanja kršćanstva, u Republici Srbiji započet će u Nišu 6. listopada 2013. godine, i trajat će nekoliko dana. Obilježavanju ovog značajnog jubileja za kršćane, pridružili su se i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, u ime Katoličke crkve Subotička biskupija te Otvoreno sveučilište iz Subotice, koji su pokrenuli ciklus tribina pod nazivom „Milanski edikt u izazovima današnjice“. U sklopu programa obilježavanja godišnjice Milanskog edikta, predviđeno je da se tijekom Filmskog festivala na Paliću upriliči znanstveni skup na ovu temu, te u razdoblju od 3. do 13. srpnja prikažu najbolja filmska ostvarenja inspirirana fenomenom kršćanstva.
Prema riječima organizatora koji su na tiskovnoj konferenciji predstavili tribinu, cilj je približiti javnosti povijesni i vjerski značaj ovoga edikta, te ukazati na ulogu kršćanstva u suvremenom društvu, kao i na potrebu dijaloga svih relevantnih društvenih čimbenika.Preostalih pet tribina bit će održavane svakog prvog četvrtka u mjesecu u Pastoralnom centru „Augustinianum“. One neće predstavljati osvrt na prošlost, već će se nastojati primijeniti aktualnost Milanskog edikta na stvaranje smjernica u rješavanju izazova suvremenoga društva, naznačili su organizatori.
Prva u nizu tribina, na temu„Trijumf kršćanstva – Crkva u vrijeme Milanskog edikta“, održana je 7. ožujka 2013. godine, u Pastoralnom centru Augustinianum, na kojoj su uvodničari bili povjesničar i bizantolog prof. dr. Radivoj Radić sa Filozofskog fakulteta u Beogradu te predavač crkvene povijesti prof. dr. Károly Harmath iz Novog Sada.
Milanski edikt – izvanvremenski akt, aktualan u svim civilizacijama i epohama
U svojem predavanju, prof. Radivoj Radić govorio je o Milanskom ediktu koji su u veljači 313. godine potpisali car Konstantin Veliki i tetrarh Licinije, što se smatra jednim od najvažnijih događaja u svjetskoj povijesti, budući da ju je okrenuo u novom smjeru. U prvom dijelu predavanja, prof. Radić govorio je o povijesnom okviru u kojemu se odigrao taj događaj. Rimsko carstvo doživjelo je u III. stoljeću jednu od najvećih kriza i to je najveća kriza koju poznaje svjetska povijest. Kriza se doživljavala u svim segmentima društva. Jedan kršćanski pisac iz Kartage vrlo upečatljivo govori kako 250. godine „u sudovima nema pravde, na njivama nema usjeva, rudnici su iscrpljeni, pa spominje da ‘dolazi kraj svijeta’“. Međutim, stanje se počelo pomalo poboljšavati, ali je kriza koja je još uvijek lomila Rimsko carstvo bila veliki izazov za glavare koji su dolazili. Tom velikom povijesnom izazovu potrudila su se oduprijeti dva velika genija i cara, Dioklecijan i Konstantin Veliki, koji su proveli reforme (financijske, novčane, ekonomske, organizacije vlasti, organizacije provincija) kojima su carstvo izvukli iz te velike krize. Profesor Radić pojasnio je da kada se govori o vjerskim prilikama, treba naglasiti kako je to bilo vrijeme kada će početi jedan od najvećih progona kršćana. Prva tri stoljeća kršćanstvo je prolazilo kroz najveći progon (64. godine u vrijeme Nerona, u vrijeme Domicijana u II. stoljeću, te 250. godine kada počinju Decijevi progoni, koji su bili snažni ali su trajali relativno kratko, te nisu uspjeli slomiti kršćane). Progon koji će pokrenuti Dioklecijan 303. godine bio je najstrašniji od svih progona, tako da su čak i pogani bili zgroženi progonima kršćana.
Govoreći nadalje o samom Konstantinu Velikom, prof. Radić rekao je kako je Konstantin rođen u Nišu. Otac mu je bio Flavije Valerije Konstancije, a majka Julija Helena, kćer gostioničara iz Bitinije u Maloj Aziji. Otac mu je otišao na zapad, tako da Konstantin ostaje živjeti s majkom koja je bila naklonjena kršćanstvu.
„Konstantinov otac nije progonio kršćane u svojem dijelu carstva, budući da je imao kršćanske osjećaje i solidno kršćansko obrazovanje, a osim toga, imao je prilike izbliza vidjeti progone kršćana. Značajno je također napomenuti da je pet do sedam milijuna kršćana od ukupno pedeset milijuna žitelja Rimskoga carstva odoljelo progonima i nije im popustilo. Godine 306. događa se veliki politički zaplet, kada izbija šestogodišnji građanski rat, i kada umire Konstantinov otac, te je Konstantin u Yorku proglašen carem. Kako se rat razvijao, Konstantin je shvatio da on sam mora krenuti ka najvećem neprijatelju, caru Maksenciju. U tom pohodu, prema legendama, ukazala mu se vizija o kojoj se toliko raspravljalo u znanstvenim krugovima. Dvojica kršćanskih pisaca pišu da se u ranim poslijepodnevnim satima na nebu pojavilo znamenje u vidu križa od sjajnih zvijezda, na kojemu je pisalo ‘Ovim pobjeđuj’. Nakon toga, Konstantin naređuje da se na opremu njegovih vojnika postave kršćanski simboli (kristogram). Bez obzira na razna znanstvena sporenja oko tog događaja, jasno je da je Konstantin vidio neko znamenje te je u odlučujuću bitku, koju je na koncu i dobio, krenuo pouzdajući se u kršćanskog Boga. Konstantin Veliki umro je u svibnju 337. godine, i za njega možemo reći da je, osim što je bio veliki vojskovođa, bio i političar s jasnom vizijom“, rekao je predavač.
Pojašnjavajući sam Milanski edikt, prof. Radić istaknuo je kako isti nije sačuvan kao ostali zakoni, ali ga neovisno jedan o drugome prenose suvremenici njegova proglašavanja, Laktancije na latinskom jeziku u svojoj knjizi i Euzebije Cezarejski u svojoj biografiji Konstantina Velikog. Sačuvani su neki carski ukazi od nekoliko mjeseci kasnije, npr. iz Sirije, a koji se pozivaju upravo na odluke Milanskoga edikta te se na temelju istih on može rekonstruirati.
Predavanje prof. Radivoja Radića
„Osnovna poruka Milanskoga edikta koji je edikt o toleranciji, jest da svatko može vjerovati onako kako mu srce nalaže. Opće je mišljenje da je to jedan po značaju izvanvremenski akt jer je aktualan u svim civilizacijama i epohama. Milanski edikt donio je slobodu svim crkvama, ali je favorizirao kršćanstvo, što dokazuju sačuvani carski zakoni. Godine 318., 319. i 320. doneseno je nekoliko zakona od kojih jedan govorio o tome da kršćanski sudovi mogu voditi neke građanske parnice, potom da pojedinci oporučno svoju pokretnu i nepokretnu imovinu mogu ostaviti kršćanskoj crkvi, što ukazuje na to da je crkva vremenom postala ekonomski moćna. Osim toga, donesen je ukaz kojim se zabranjuju poganski simboli na novcu, pogansko žrtvovanje u privatnim kućama i dr. Milanski edikt je edikt tolerancije i vjerske slobode. Naime, kršćanstvo će državna religija postati tek 380. godine za vrijeme Teodosija, a 400. godine sv. Augustin reći će kako slavodobitno ‘cijeli svijet slavi Isusa Krista’“, zaključio je prof. Radić.
Vrijeme kršćanskih progona bilo je vrijeme rasta, a krv mučenika postaje sjeme kršćanstva
Na početku svojega predavanja, dr. Károly Harmath istaknuo je kako je vrijeme Dioklecijanovog progona bilo i vrijeme najjačeg progona kršćana, budući da progoni tijekom prvih stoljeća nakon Krista nisu bili istoga intenziteta, i nije bila uvijek ista ciljna skupina (ponekad su to bile grupe kršćana, a često i hijerarhija, po čemu je karakterističan Dioklecijanov progon). Naime, u vrijeme Dioklecijanova progona, u crkvi je postojala čvrsta hijerarhija, a mnogi kršćani infiltrirali su se u državne službe, te stoga nije bilo jednostavno progoniti sve kršćane, a najosjetljiviji dio uvijek je bila vojska. Konstantin je častio Sol invictusa, a kršćanstvo je sukladno tomu kasnije preuzelo mnoge vrijednosti iz poganstva, koje su bile pozitivne.
„Kada je riječ o progonima na našim prostorima, za vrijeme Dioklecijana najjači su svakako bili u Cibaliji (današnjim Vinkovcima) i Sirmiumu (današnjoj Srijemskoj Mitrovici). Međutim, to je istodobno bilo i vrijeme rasta, o čemu svjedoči stara kršćanska izreka ‘Krv mučenika je sjeme kršćana! ‘. Naime, s vjerskoga stajališta, ukoliko u Crkvi nema mučenika, onda se moramo upitati kakva je to Crkva“, upozorio je predavač.
U nastavku predavanja, osvrnuo se na Konstantinov doprinos slobodi kršćanske crkve.
Ono što bismo trebali imati pred očima jest to da je Konstantin zapravo stavio jednu od kruna na nezaustavljiv proces. Milanski edikt potvrđuje da se sloboda mora dati svim vjeroispovijestima, s naglaskom na kršćanstvo, budući da se smatralo da država treba imati svoju religiju, jer se na taj način može sačuvati jedinstvo teritorija. Milanski edikt nije, dakle, kršćanstvo učinio državnom religijom, ali je pridonio da bude prihvaćeno ono što može ujedinjavati i spasiti carstvo od propasti, a zajedništvo je, kako znamo, bilo izraženo u kršćanstvu. Zato ne čudi da je u kršćanstvu najprije bilo rašireno čašćenje mučeništva (tek kasnije čašćeni su i sveci), budući da su znali da je njihov život u Kristu. Crkva je na tome gradila svoje temelje“, naznačio je dr. Harmath.
Pojašnjavajući poruku koju za sve nas Milanski edikt ima danas, predavač je potaknuo na to da se, kada se u Crkvi događaju krize, trebamo svi skupa upitati zašto se one događaju. „Osnovni je razlog taj što nema ljudi koji su spremni dati svoj život za svoju vjeru“, rekao je predavač. Nastavljajući predavanje, naznačio je kako je potpuna sloboda vjere pridonijela da se kršćanska zajednica konsolidira. Milanski edikt ukinuo je kažnjavanje razapinjanjem i žigosanjem, jer je smatrao da je čovjek stvoren na Božju sliku, dao je da se kršćanima oduzeta imovina vrati, te su vremenom poganske religije bivale sve više u pozadini, dok je u isto vrijeme kršćanstvo polako zauzimalo sve veći prostor.Konstantin Veliki materijalno je pomagao crkvu te je nedjelju proglasio neradnim danom. On nije donio konačnu pobjedu kršćanstvu, ali je napravio jedan od najvećih koraka.
„Davanjem slobode, crkva je stavljena pred nove izazove, cijele se obitelji javljaju za krštenje, pojavljuju se također i ljudi koji se nisu krštavali zbog uvjerenja, a potiču se i pitanja crkvenih imanja i novčane (državne) potpore. Ti su izazovi bili vidljivi u unutrašnjosti crkve, ali su imali i vanjske reperkusije. Konstantinov preokret je s jedne strane donio nešto pozitivnoga – kršćanstvo je postalo svjetska religija, crkva je bila slobodna te je pogansku kulturu prožela kršćanskim vrednotama, rimsku kulturu je pretvorila u europsku kulturu, ali je s druge strane dobivanje vlasti donosilo sa sobom negativnosti, budući da je Crkva ponekad morala upotrebljavati silu u pojedinim parnicama. U prvi plan je došlo pitanje crkvene discipline koja je slabila“, zaključio je dr. Harmath.
Nakon predavanja, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i moderator tribine, prof. Tomislav Žigmanov, otvarajući raspravu, postavio je pitanje o Konstantinovoj uključenosti u prvi ekumenski crkveni sabor, odnosno Prvi nicejski sabor 325. godine. Odgovarajući na pitanje, prof. Radić je rekao kako je Konstantin surađujući s kršćanstvom morao ući u izvjesne sukobe unutar samih kršćana, budući da dogma nije dana odjednom nego se postupno razvijala. Četvrto stoljeće je obilježio spor oko toga ima li Sin (Isus Krist) istu ili sličnu bit s Bogom Ocem. „Sabor je podržao istobitnost Sina s Ocem. Sabor je otvoren 20. svibnja 325. godine, a petnaestak dana poslije pridružio mu se i sam Konstantin Veliki održavši govor na latinskome jeziku“, pojasnio je prof. Radić, dodajući nadalje da i nakon Sabora taj spor nije do kraja minuo već je nastavljen i narednih desetljeća kada je arijanstvo imalo svoje uspone i padove, da bi tek 381. godine bilo prihvaćeno da je Isus Krist istodobno i Bog i čovjek. Nadovezujući se na njegov odgovor, dr. Károly Harmath istaknuo je kako je u to vrijeme postojalo crkveno jedinstvo. Međutim, u isto vrijeme, to je i vrijeme velikih teoloških rasprava. „Pokušavalo se dati razumsko objašnjenje onoga što vjerujemo“, rekao je dr. Harmath.
U nastavku rasprave u kojoj su sudjelovali Silvester Bašić, vlč. Lazar Novaković, Jozef Deman i mr. Mirko Štefković, postavljena su pitanja o ulozi Konstantinove majke koju Katolička crkva štuje kao sveticu, sv. Jeleni Križarici, o odnosu Dioklecijana prema Konstantinu. Odgovarajući na pitanje što bi Milanski edikt trebao predstavljati danas, dr. Harmath rekao je kako je osnovna poruka da ostanemo vjerni Kristu. „Mi smo, s povijesnoga aspekta, gledali trijumf kršćanstva, a pravi trijumf će nastati kada svatko od nas bude svjedok Krista. Milanski edikt stalno je upozorenje za nas danas, da čovjek mora birati samo ono što je u Kristu“, zaključio je dr. Harmath.