Sonćani su svetom misom na Kalvariji, a mnogi, u duhu tradicije i cjelodnevnim postom, danas, 28. lipnja, obilježili blagdan Presvetog Srca Isusovog, zaštitnika sela. Svetu misu je služio sonćanski župnik vlč. Josip Kujundžić. Srce Isusovo, jedan od najljepših katoličkih blagdana, stari Sonćani su još u devetnaestomu stoljeću uzeli za svoj zavjetni dan. Godinama prije baš na taj dan ovo mjesto su pohodile velike nepogode. Oluja i tuča su znale teško oštetiti, pa i zarušiti mnoge kuće, koje su bile građene poglavito od zemljanog naboja, te potpuno uništiti usjeve na njivama. Stari Sonćani su se zarekli da će na taj dan postiti, slušati Božju riječ i ne raditi poljodjelske poslove. Na groblju su 1842. godine podignuli i zavjetnu Kapela Srcu Isusovomu. Kako su bili vrlo pobožni, postili su neki samo na blagdan Srca Isusova, neki i 3 do 9 dana prije toga dana.
»Uoči toga dana se držala večernja. Notaj dan, Dan Srca Isusovoga, bude velika misa. Sa svi strana se skupu svećenici, duvne i narod. Dojde svit čak isprika. Ne mogu stat svi u kapelu. To nije bio dan za gošćenje. Gosti budu samo na mise a onda potijano svako u svoje selo. Žene ponesu guberce. Posidamo na nji u ladovinu ispod veliki kestenja. Najviše se moli i piva Srcu Isusovomu. Posli mise se išlo dvoj podvoj, gore na Kalvariju, poklonit se Propeću a isto se izmolit i raspetima razbojnicima. Bog dragi jim je oprostio, a i mi jim moramo oprostit. Prija velikoga drugoga rata žene su navlačile bile plećke i skute sa crnima, lilavckima, jal crvenima orasima. Misto pregača pripasivale bi pregaču sa šarenima štraflama. Na glavu se povezivala krpa, tavnoplava, jel crna sa namolovanima bilima kruškama, jabukama i lišćom od voćaka. Navlačilo se isto ko o adventu jel u korizmu. Posli drugoga rata, notaj dan se navlačilo u tavnija ruva. Niko se nije opravljo. Što siromaškije, to bolje! Tribala se pokazat velika pokora i skrušenost«, među ostalim navodi sonćanska spisateljica Ruža Silađev u svojem književnom prvijencu Divani iz Sonte.
Osim crkvenog obilježavanja, neizbježan je bio i dolazak vašardžja, koji među starijim vjernicima i nisu bili omiljeni, jer su ih svojom bukom ometali u slušanju propovijedi. Na taj dan se u većini obitelji nije kuhalo, a gdje se i kuhalo, kuhalo bi se posno. Peklo se nije ništa. Puno vjernika za dana nije ništa ni jelo, sve do smrknuća. Danas u Sonti živi višestruko manje Šokaca, poglavito starije dobi, ali se tradicija i dalje održava. Misa na Kalvariji, posni ručak, a u poslijepodnevnim satima, osobito tko u kući ima djecu ili mu u goste za taj dan dođu unučad, obvezan je obilazak vašara, koji je u novije vrijeme izmješten podalje od Kalvarije, kako ne bi ometao svetu misu.