NOVI SAD – Na Protestantskome teološkome fakultetu u Novom Sadu 28. svibnja, na svojevrsnome ekumenskome hommageu, predastavljena je knjiga dr. Romana Myza Kršćanstvo: putevi i stranputice (Mostart, 2016.). Predstavljanje je bilo na dostojanstven i radostan način isprepleteno sjećanjima na »bum« ekumenskih aktivnosti u Novom Sadu koji je započet početkom devedesetih godina XX. stoljeća, a u kojem su, često skupa, no svaki sa svojim intelektom, velikim znanjem i kršćanskom ljubavlju sudjelovale četiri osobe iz različitih kršćanskh zajednica. Autor predstavljene knjige Roman Myz (1932. – 2017.) bio je predstojatelj grkogatoličke župe sv. Petra i Pavla, profesor na protestantskom fakultetu, publicist, radijski urednik, voditelj i nakladnik. Stjepan Orčić (1930. – 2000.), s druge strane, bio je utemeljitelj Baptističke teološke škole, neumorni propovjednik i vrlo plodan pisac, koji je ostavio dubok trag u pisanoj baštini na protestantskoj sceni cijele bivše Jugoslavije (ponajviše djelujući u Novom Sadu i rodnome Mirgešu). Fra Tadej Vojnović (1939. – 2008.) bio je bibličar, pisac, profesor, omiljeni voditelj kršćanskih tribina i jedan od utemeljitelja Radio Marije Srbije, dok je Károly Béres (1953. – 2008.), reformatski pastor, bio utemeljitelj i prvi ravnatelj Ekumenske humanitarne organizacije, koja i danas nesmanjenom radošću pomaže svima u potrebi. Bog je htio, a povijest ekumenizma zapisala, da dvojica od njih budu Hrvati, i to iz dva različita kršćanska miljea: katoličkoga i protestantskoga.
Na predstavljanju su govorili domaćin, dekan dr. Dimitrije Popadić, profesorica emerita Filozofskoga fakulteta u Novom Sadu dr. Svenka Savić, nakladnik Dragan Stojković, potonja ravnateljica EHO-a Anna Bú, negdašnja koordinatorica Radio Marije Tatjana Cvetković, religiolog Miroslav Keveždi, sociologinja religije dr. Zorica Kuburić, metodistička pastorica Anna Palikova Kunčakova, kći Stjepana Orčića Lidija, rusinist dr. Janko Ramač, i Edita Jankov iz novosadske Židovske zajednice. Pomenuti su samo neki tragovi djelovanja ove četvorice ljudi, otvorenih ka drugome i drugačijemu, i, nerijetko, osporavanim zbog toga. Dr. Ramač je, primjerice, svjedočio o svojoj višedesetljetnoj plodnoj suradnji s fra Tadejem i o. Mizom, a rezultat je, među ostalim, objavljivanje prvoga u povijesti prijevoda cjelovitog Svetog pisma na rusinski jezik, koji je Ramač i pokazao na susretu. Keveždi je ukazao na značaj Myzova doprinosa duhovnome životu i kulturi u Novom Sadu, naglašavajući njegova poznanstva s utjecajnim osobama širom svijeta i njegovo stalno poticanje ljudi da daju svoj doprinos za dobro sviju.
Iako je rasprava bila vrlo živa, zajednički je zaključak bio da u vrijeme odmakloga XXI. stoljeća u koje živimo rasprava o pozitivnim značajkama ekumenizma jenjava, te da zamiru gotovo sve inicijative na ovome polju, a da se kršćanske zajednice, suočene s novim izazovima, zatvaraju u sebe. Dokaz je tome vrlo mala, skoro simbolička posjećenost Svjetskoga molitvenoga dana, koji u Novom Sadu ima višedesetljetni kontinuitet, te, nakon uspješnih 12 godina, prestanak organiziranja humanitarnog božićnog koncerta zborova novosadskih vjerskih zajednica.